U mojoj psihoterapijskoj praksi česti su klijenti adolescenti. Roditelji ih dovode radi različitih simptoma koji imaju zajednički nazivnik – promjenu.
Promjenu ustaljenog ponašanja na koje su roditelji tijekom godina navikli. Poslušno ili malo manje, ali ipak poslušno dijete pretvara se u dijete buntovnika koje je zaredalo loše ocjene u školi ili se prvi puta u životu pošteno napilo ili je nekolicinu puta zakasnilo s izlaska ili je počelo ružno odgovarati roditeljima ili…
O čemu se radi?
Poslušno dijete dolazi u razdoblje u kojem prestaje biti dijete i pretvara se u odraslu osobu. Kao i kada je bio tek rođeno njegove će se potrebe i ponašanje mijenjati iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. To je prirodno, jer mu slijedi vrijeme brzog fizičkog, emocionalnog i socijalnog razvoja u kojem su roditelji svjedoci brzim promjenama i naglom odrastanju.
Roditelji u ovoj fazi ponovo upoznaju svoju djecu, a u odnosu s njima bitno je ohrabrenje, razumijevanje, prihvaćanje, podrška i diskusija.
U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s “dva dana nema kompjutora“ ili nešto slično.
Moguće psihičke značajke puberteta su:
- zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu)
- razdražljivost, nervozno reagiranje
- osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija)
- želja za izolacijom
- nezainteresiranost za rad
- nagle promjene raspoloženja
- maštanje
U praksi roditelji su često nespremni na takve brze i drastične promjene.
Odgovarajući na pitanje roditelja na jednom portalu razmišljala sam o tome da su roditelji ti koji bi, umjesto da dijete odvedu stručnjaku da mu se pomogne u vezi gore spomenutih simptoma, trebali kontaktirati stručnjaka kako bi si pomogli da tu fazu “prežive” uz najmanju moguću dozu nerviranja.
Mlade ljude u to vrijeme osim samih psihičkih značajki puberteta vrlo često mori i pritisak vršnjaka “Nisi frajer/ica ako ovo ne popiješ na eks, nisi frajer/ica ako nas ne počastiš s novcima koje zapravo trebaš vratiti roditeljima, nisi frajer/ica ako dođeš doma na vrijeme…“.
Normalan slijed događaja jest da frajer/ica došavši kući dobije zasluženu kaznu. I tada mogu početi “ucjene“. Primjerice “sve ste mi uzeli, pa neću učiti.“ I zaista prestane učiti. Roditelji u brizi, ustrašeni od rizika: možda nareda loše ocjene, možda padne razred, možda ga izbace iz škole i što će onda biti s tim djetetom?
Ono za što se osobno zalažem jest postupati s tom mladom osobom po formuli “KOLIKO ODGOVORNOSTI – TOLIKO SLOBODE“. Prebaciti odgovornost na mladu osobu. Ima dovoljno kapaciteta da tu formulu shvati.
Predstavlja li to rizik? Predstavlja. Po mom mišljenju uspješno roditeljstvo puno je rizika i roditeljima može biti teško takve rizike podnositi. Ali što će se u suprotnome najvjerojatnije dogoditi?
Popuste li roditelji pred ucjenama takve vrste, mlada će osoba s pravom zaključiti da ih može ucjenjivati. I u drugim situacijama će priprijetiti i dobiti ono što želi. Takve ucjene mogu eskalirati. Može se dogoditi da slijedeći puta ucjena bude “neće me biti kod kuće tjedan dana, jer ste mi sve oduzeli“.
Rizik jest da će mu se ocjene pogoršati. U tom slučaju bilo bi dobro da mu se objasne posljedice takva ponašanja. Posljedice koje će on trpjeti, a ne roditelji. Primjerice, gdje se može zaposliti bez srednje škole i dugoročno kako će mu život izgledati.
Ako pak ustrajete u kazni bez obzira na ucjenu mogao bi zaključiti: “ovi misle ozbiljno“.
Sjećam se jedne mlade djevojke, tek na početku srednje škole koja je dolazila na terapiju. Pod utjecajem društva u silnoj želji da se u isto uklopi došla je kući svojim roditeljima s idejom da bi se ispisala iz srednje škole. Roditelji osnaženi i sigurni u ono što čine rekli su joj da je to u redu. To je njena odluka i oni će se složiti s njom ukoliko je to nešto što ona stvarno želi. Objasnili su joj posljedice. Obećali su joj da je neće ostaviti na cesti i da će se je sigurno uzdržavati do njene 18, godine, jer je to na kraju krajeva i njihova zakonska obveza. Poslije osamnaeste još će joj godinu dana osigurati neki minimalac. Neće biti gola i bosa.
Također su joj rekli da će joj pomoći kod zaposlenja ukoliko će moći. Malo su joj ograničene mogućnosti samo sa osnovnom školom, ali sigurni su da će naći neki posao. Tvornice znaju tražiti radnike na traci. Jest da smjena počinje u 6 sati, ali vjeruju da će izdržati. U najgorem slučaju, može čistiti po kućama i time si zaraditi za hranu i podstanarsku sobu.
Nakon toga su je pitali kada želi da idu da se ispiše. Od tog trenutka nije više spominjala tu ideju.
Srela sam ju nekoliko godina poslije. Jedna je od boljih studentica na fakultetu koji je sama odabrala i sa strašću studira na njemu. Malo smo porazgovarale o njenoj promjeni kada mi je rekla “Što je najbolje, ja sam im stvarno vjerovala – znala sam da ne blefiraju“.
Doba adolescencije vrijeme je kad roditelji trebaju prestati na svoje dijete gledati isključivo kao na dijete – radi se zaista o mladom čovjeku sa svim potrebama odrasle osobe, prije svega za slobodom i samostalnim odlučivanjem o svom životu, kojem nedostaje samo jedna stvar da bi mogao biti odrasla osoba – iskustvo. A toga, naravno, taj mladi čovjek nije svjestan. Kada roditelj shvati da pred sobom nema dijete, nego neiskusnog odraslog čovjeka, počet će se ponašati više kao savjetnik, a manje kao odgajatelj. To je prvi korak ka ravnopravnijem odnosu koji dijete i traži, što može drastično poboljšati odnos.
To, naravno, ne znači da se odgojna komponenta u potpunosti ili naglo gubi – roditelj postepeno postaje savjetnik, a prestaje biti odgajatelj. Dosljednost u odgoju i preispitivanje smislenosti odgojnih postupaka u ovom je razdoblju izrazito važna, jer će i vaše dijete preispitivati te postupke s više razumne argumentacije nego nekada i ako vam postupci nisu razumni gubit ćete kredibilitet. Koliko roditelj treba biti odgajatelj, a koliko savjetnik određuje samo dijete i njegov tempo razvoja u odraslu osobu. Što više reagira kao odrasla i zrela osoba, što je više u stanju preuzeti odgovornost za svoj život, tim više mu slobode u tom preuzimanju odgovornosti treba i pružiti. (Naoko) jednostavna formula “koliko odgovornosti, toliko slobode“ ključna je u vođenju djeteta kroz doba puberteta i za odnos između roditelja i djeteta u tom razdoblju.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
