Posljednjih godina mogu se uočiti procesi demokratizacije učenja. Priznaje se postojanje različitih vrsta inteligencija, različitih stilova učenja, načina i metoda učenja, no uredan prostor i potencijalni izvori distrakcija zadržali su se kao relikti ”starog doba”.
Nakon što prepišete s ploče, naslonite se na stolicu, uspravite leđa i ruke stavite iza naslona. – tako je govorila moja učiteljica u prvom razredu osnovne škole.
To je bilo prije 23 godine. Ja sam slušala njezino uputstvo i kao vojnik sjedila na drvenom stolcu gledajući ravno ispred sebe (što je također bio dio propisanog uzornog učenik-vojnik stava). Na zelenome stolu stajala je rastvorena pisanka A u kojoj su krupnim dječjim rukopisom bile prepisane rečenice, unutar crta, bez prelaženja linija(!); a na njegovom uglu uredno su bile složene knjige s pernicom na vrhu. Učiteljica je bila dobra, ostala mi je u lijepom sjećanju, no bila je pred penziju i stoga su očito neke prakse iz doba Austro-Ugarske bile dio njezinog nastavničkog stila.
Nedavno mi je nešto palo napamet… – da mi je vidjeti tko bi današnje klince mogao na to natjerati! Jer… s novim klincima dolazi i neko novo učenje…
Novo učenje više nije izolirano i usamljeničko
Mnogi priručnici za učenje, u svom plemenitom nastojanju da podijele mudrost o uspješnom učenju, navode kako prostor u kojem se uči mora biti uredan, svijetao, prozračan i čist, stol osvijetljen, također uredan i organiziran. Nadalje, preporučuje se učenje u tišini, svi zvukovi moraju biti eliminirani, zvučna izolacija prostorije, makar izvedena oblaganjem zidova kutijama od jaja, ne bi bila na odmet; u sobi mora biti tako tiho da se ne čuje niti sama tišina. Televizor, mobitel, tablet i slične dijabolične naprave dizajnirane za odvlačenje pažnje, od radnoga prostora trebaju biti udaljene barem kilometar. Ali i onda moraju biti podešene na bešumno. Ovakva stajališta o radnim uvjetima, sačuvana kao okamine ili fosili iz doba mezozoika, dijele i mnogi roditelji.
Nekome odgovara čist, uredan i organiziran prostor i teško se može koncentrirati u drugačijim uvjetima; no treba prihvatiti da nismo svi isti i da netko može savršeno dobro funkcionirati i u pomalo kaotičnom okruženju, okružen kričavim bojama, razbacanim knjigama… u prostoru koji izgleda kao da ga je naslikao Picasso – rastočen, preoblikovan, dekomponiran.
Treba imati razumijevanja za individualne stilove i preference što se tiče okruženja za učenje, osim toga, zar je presudno ono što se nalazi izvan naše glave ili ono što se događa u glavi za vrijeme učenja? Tko je ikad čuo da je za kvalitetno znanje i školski uspjeh odlučujući bio, ne trud, rad i vještina zaključivanja, već – uredan i organiziran stol u dobro prozračenoj prostoriji?
Multitasking društvo možda je oblikovalo multitasking klince
Posljednjih godina mogu se uočiti procesi demokratizacije učenja. Priznaje se postojanje različitih vrsta inteligencija, različitih stilova učenja, načina i metoda učenja, no uredan prostor i potencijalni izvori distrakcija zadržali su se kao relikti ”starog doba”. S novim dobom i novim klincima došlo je i novo učenje.
Djeca ne žele poslati mobitel u Kinu ili ga zakopati u atomsko sklonište dok uče povijest. Oni mobitel koriste i za razne korisne stvari; primjerice, šalju si slike postupaka rješavanja zadataka iz matematike kako bi si međusobno objasnili kako se neki zadatak rješava, izmijenjuju informacije o zadaćama, zajedno uče, uspoređuju rješenja, komentiraju lekciju, međusobno se motiviraju i hrabre. Novo učenje više nije izolirano i usamljeničko, pojedinac je preko tehnologije umrežen s drugima koji dijele istu sudbinu; tijelom i velikom većinom duha prisutan je u realnom prostoru u kojem uči, primjerice svojoj sobi, a malim dijelom duha stopljen je sa zajednicom u virtualnom prostoru. Multitasking društvo možda je oblikovalo multitasking klince… Umjesto inkvizicijskog progona tehnologije i neurednog neprozračenog prostora, mogli bismo djecu pripremiti za pametno korištenje tehnologije – za racionalnu, discipliniranu i umjerenu upotrebu mobitela, laptopa, tableta… prilikom učenja.
Poštujući načelo ”novi klinci – novo učenje”, unutar programa Učimo učiti razvili smo What’s up metodu učenja (Tea, Tina, bravo!). Ponekad učimo koristeći mobitel i ovu komunikacijsku platformu! Kako? Oformimo grupu u kojoj se dopisuju ”dijelovi lekcije” o kojoj učimo. Npr. ako učimo o građi biljke, dopisivat će se korijen, stabljika, list, cvijet i plod. Sadržaj dopisivanja bit će važne informacije o svakom dijelu biljke uz neke fiktivne elemente, zafrkanciju, emotikone i sličice. Evo kako izgleda lekcija o Mađarskoj obrađena What’s up metodom.
Nakon ovakvog učenja, u kojem su uživali, djeca nikada neće zaboraviti da u Mađarskoj ima boksita, da uzgajaju svinje i ovce, da je turizam razvijen na Blatnom jezeru, da se poznate mađarske toplice zovu Hévíz, itd…
Da mi je vidjeti tko bi nove klince natjerao da sjede uspravnih leđa gledajući ravno ispred sebe s rukama iza naslona stolice… Oni rastaču i dekomponiraju tradicionalno učenje i uskoro ih se više neće moći zadržati da uopće sjede na stolicima, a kamoli da sjede kao Zbor narodne garde.
Svrha obrazovanja je razvoj mladih umova koji će unapređivati staro, izmišljati novo i stvarati bolje, dakle umova koji su u mogućnosti razmišljati i biti ispred svoga vremena. Svrha obrazovanja nije da djeca nekritički i zdravo za gotovo prihvate serviranu sliku stvarnosti, već da je dekomponiraju i stvore svoju, kao Picasso. S nekim novim klincima dolazi neko novo učenje, drugačije… dekonstruirano i rekonstruirano… no to je i dalje učenje… A mi moramo naučiti prihvatiti nove klince i sve što s njima dolazi.
Foto: Shutterstock
