Katarinin otac jako je rijetko kod kuće. Radi po 12 sati u vlastitoj privatnoj firmi. Zbog toga, Katarina i njezina obitelj imaju dosta novaca.
Imaju nekoliko dobrih auta, ona odlazi u čestu kupovinu u skuplje dućane te odlazi više puta godišnje na putovanja i skijanja. I, naravno, mnogo izlazi. Reći će, “uživam, super mi je” i slatko se nasmijati. Ipak, nakon par minuta pozornog slušanja može se čuti: “moj tata nikada nije doma”; “on misli da sam glupa”; “on me ne pozna” i začuđeno će vas gledati ako joj ispričate o svom nedjeljnom ručku sa svim ukućanima. Njezin tata je opet u nedjelju bio u vikendici s poslovnim partnerima.
Kada je bila predškolarac, znala bi moliti mamu da ostane tako dugo budna da pričeka tatu da se vrati doma. Presretna bi mu potrčala u naručje, na što je otac tiho, ali odrješito promrmljao: “Pusti me na miru”.
Mama bi ju, razočaranu i tužnu, ušuškavala u krevet i poljubila za laku noć. Svaku večer se Katarina potajice molila da barem jednom njezin tata uđe u sobu i kaže joj “laku noć”. Ali to se nikada nije dogodilo.
Katarinin otac je tip osobe koji se ne vraćaju na vrijeme, a kada jesu u kući nisu prisutni duhom. Ne dijele brige, misli i osjećaje s drugima, ne slušaju što im partner priča o djeci, o njihovim uspjesima ili neuspjesima u školi, o problemu koji je jutros nastao kada je pukla cijev itd. Katarinin otac smatra da je njegova uloga da dovoljno zaradi i priskrbi svojoj obitelji sve što im treba, a pri tome smatra sladunjavim i potpuno nevažnim dijeliti svakodnevne brige i osjećaje s njima. U rijetkim slučajevima kada je Katarinin otac u nedjelju doma, čitav dan provede u radnoj sobi zakapajući se u svoj posao. Naravno, zaboravlja na rođendane svoje djece i žene, kao i na sve druge važne događaje. Na to ga mora podsjetiti njegova tajnica. No, to ionako smatra nevažnim.
Na Katarinu je ostavilo traga njegovo ponašanje. Katarina ponekad odluta na nastavi, u novoj sredini je povučena i osjeća se nesigurno. Premda ima prijatelje s kojima se rado druži, od njih traži da budu maksimalno uključeni u njezin život, dok je istovremeno duboko nesretna u sebi jer sumnja da će se to ikada dogoditi.
Roditelj koji pokazuje da se brine za svoje ukućane na neke druge načine, iako nije uvijek doma i fizički prisutan, je roditelj koji je dijametralno suprotan ranije opisanom. Današnji životni uvjeti često zahtijevaju čestu odsutnost barem jednog roditelja. Međutim, roditelji koji vrijeme koje su doma provedu aktivno slušajući ukućane, posvećuju im pažnju i ne prekidaju ih u tome, pokazuju svoju ljubav i brigu. Također, oni se trude sudjelovati u nekim dječjim aktivnostima, osobito u situaciji kada znaju da je djetetu jako važno da oni u tome sudjeluju, ne kršeći obećanja da će doći. Takva djeca odrastaju u nezavisne odrasle osobe koja razviju svoj liberalan sustav vrijednosti i ponašanja.
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
