Unatoč tome što žive u jednom od najsigurnijih razdoblja s najnižim brojem kriminala u povijesti, roditelji su više zaštitnički nastrojeni nego ikada. Ovaj je paradoks pridonio dramatičnom porastu razine depresije i anksioznosti među djecom i adolescentima.
Nalazimo se u kulturnom trenutku kada je želja za zaštitom podivljala, što je dovelo do neželjenih posljedica potkopavanja otpornosti djece uklanjanjem iz nedaća.
Što je helikoptersko roditeljstvo?
Padilla-Walker i Nelson (2012) definiraju helikoptersko roditeljstvo kao konstrukt koji se razlikuje od drugih oblika roditeljske kontrole. Opisuju ga kao stil roditeljstva koji uključuje pretjerano zaštitničko i kontrolirajuće ponašanje, osobito tijekom djetetova prijelaza u odraslu dob. Ovakav način roditeljstva povezan je s raznim negativnim ishodima, poput smanjenog zadovoljstva životom i povećane anksioznosti.
Schiffrin i sur. (2014) ističu da ovakav stil roditeljstva ometa razvoj djeteta, posebno u područjima gdje bi dijete trebalo razvijati autonomiju. Njihova je studija naglasila da bi takvo roditeljstvo moglo dovesti do negativnih ishoda za mentalno zdravlje djece, uključujući povećane razine tjeskobe i depresije zbog nedostatka mogućnosti da se samostalno razviju mehanizmi suočavanja.
S druge strane, postoji koncept pretjeranog roditeljstva. Segrin i sur. (2012.) opisuju pretjerano roditeljstvo kao oblik roditeljstva kojeg karakterizira pretjerana kontrola i uključenost u živote odrasle djece, što često dovodi do nedostatka adaptivnih osobina. Njihova studija naglašava važnost dopuštanja djeci da se sami suoče s izazovima i razviju vještine rješavanja problema.
Postoji veliki stupanj preklapanja između ova dva pojma, ali postoje neke suptilne razlike koje je važno uočiti.
Utjecaj pretjerane zaštite
Jonathan Haidt, istaknuti socijalni psiholog, opsežno je raspravljao o tome kako su pretjerano zaštitnički nastrojeno roditeljstvo i helikoptersko roditeljstvo pridonijeli rastućoj stopi problema s mentalnim zdravljem među mladima. Haidt objašnjava da ovakav stil roditeljstva lišava djecu mogućnosti da razviju neovisnost i otpornost.
Povijesno gledano, djeci je bilo dopušteno da sama istražuju svoje okruženje, suočavaju se s izazovima i rješavaju sukobe. Ta su iskustva bila presudna u izgradnji vještina rješavanja problema i emocionalne čvrstoće potrebne za odraslu dob. Međutim, posljednjih desetljeća, strah od opasnosti — usprkos značajnom padu stope kriminala — naveo je roditelje da drže djecu pod stalnim nadzorom, ograničavajući njihovu sposobnost da se uključe u ove bitne razvojne aktivnosti.
Poticanje otpornosti kroz borbu
Ključ, dakle, nije eliminirati nedaće, već omogućiti djeci da se s njima susreću u kontroliranom okruženju koje pruža podršku. Roditelji bi trebali nastojati biti “vodič sa strane”, a ne “mudrac na pozornici”. To znači usredotočiti se na djetetovo iskustvo i rast, a ne na roditeljsku nelagodu kad ih vide kako se bore. Kada roditelji žure ublažiti djetetovu nevolju, mogu nenamjerno potkopati djetetovu sposobnost da razvije vlastite mehanizme suočavanja. Kao što Haidt predlaže, dopuštanje djeci da iskuse podnošljive razine nelagode i izazova ključno je za izgradnju njihove otpornosti.
Postavljate li djetetu granice i pravila? Prepoznajte koji je od 4 odgojna stila vaš
Razvijanje tolerancije na nevolju kao roditelja
Kako bi roditelji pomogli svojoj djeci da razviju vještine rješavanja problema i otpornost, prvo moraju razviti vlastitu toleranciju na nevolju. Može biti izazovno gledati dijete kako se bori, ali važno je zapamtiti da su te borbe prilika za rast. Povlačeći se i dopuštajući djeci da se nose s poteškoćama, roditelji osiguravaju prostor potreban djeci da razviju vještine koje će im trebati da se samostalno nose s neizbježnim izazovima života.
Razvijanje tolerancije na nevolju kao roditelja ključno je za dopuštanje djeci da iskuse probleme i uče od njih. Evo nekoliko specifičnih strategija koje roditelji mogu koristiti:
Vježbajte svjesnost i samosvijest: Svjesno roditeljstvo uključuje prisutnost u trenutku i promatranje svojih emocija bez prosuđivanja. Kad osjetite poriv da se umiješate u djetetovu borbu, zastanite i priznajte vlastitu nelagodu. Razumijevanje da je vaša nelagoda prirodna, ali ne nužno korisna za rast vašeg djeteta može vam pomoći da se oduprete porivu da uskočite.
Razmislite o dugoročnim ciljevima: podsjetite se na dugoročne prednosti dopuštanja vašem djetetu da se bori. Iako može biti bolno gledati ih kako se suočavaju s poteškoćama, prevladavanje izazova ključno je za izgradnju otpornosti i razvoj vještina rješavanja problema i neovisnosti. Razmišljanje o ovim ciljevima može vam pomoći da tolerirate kratkoročnu nelagodu za dugoročne dobitke.
Preoblikujte svoje misli: Kognitivno preoblikovanje uključuje promjenu načina na koji razmišljate o situaciji. Umjesto da na borbu svog djeteta gledate kao na znak neuspjeha ili nešto što treba popraviti, gledajte na to kao na vrijednu priliku za učenje. Preoblikovanje može smanjiti tjeskobu i povećati vašu toleranciju na poteškoće vašeg djeteta.
Postavite si granice: Postavite jasne granice o tome kada ćete intervenirati u izazove svog djeteta. Na primjer, možete odlučiti uskočiti samo ako postoji zabrinutost za sigurnost ili ako vaše dijete izričito traži pomoć. Unaprijed postavljene granice mogu vas spriječiti da impulzivno djelujete iz nelagode.
Potražite podršku: Može biti korisno razgovarati s drugim roditeljima, terapeutom ili grupom za podršku o svojim iskustvima. Dijeljenje vaših poteškoća i slušanje kako drugi upravljaju sličnim situacijama mogu pružiti emocionalno olakšanje i praktične strategije (Schiffrin et al., 2014.). Ova vam podrška također može pomoći da se osjećate manje usamljeno na svom putu roditeljstva.
Razvijte toleranciju na neizvjesnost: Shvatite da dio vaše tjeskobe može proizaći iz neizvjesnosti da ne znate kako će se vaše dijete nositi s borbom ili kakav će biti ishod. Vježbanje tolerancije na neizvjesnost – prihvaćanje da ne možete kontrolirati svaki ishod – može vam pomoći da se otpustite i omogućite svom djetetu prostor koji mu je potreban za rast.
H. A.
