Psihosomatske tegobe kod djece (1. dio) - Ordinacija.hr
Psiha

Psiha

Psihosomatske tegobe kod djece (1. dio)

Psihosomatski problemi u predškolskoj dobi podjednako su zastupljeni kod dječaka kao i kod djevojčica. No u postpubertetskom razdoblju, češće se problemi ove vrste javljaju kod djevojčica.

Ivan ima 4 godine i svako jutro plače pri odlasku u vrtić te se žali na
bolove u trbuhu, a otprilike svaki drugi ili treći dan ima proljev. Kada se
proljev ponovi dva dana za redom, treći dan Ivan ostaje kod kuće. Njegova mama
povezuje bol u trbuhu sa proljevom te zaključuje da je Ivan boležljivo dijete
za koje se treba mnogo požrtvovno brinuti.

Djevojčica Ana ima 6 godina i krenula je u prvi razred. Odlično
izvršava sve svoje domaće zadaće, naučila je među prvima čitati i pisati.
Pažljiva je na nastavi, učiteljica je nikada ne opominje. Ipak, Ana, svako
jutro plače da ne želi ići u školi, da se boji učiteljice te se žali na bolove
u trbuhu i glavobolje.

kSve veći broj djece predškolske
dobi ima problema s alergijama, prehranom, spavanjem, bolovima u raznim
dijelovima tijela. Dugo vremena se vjerovalo da mala djeca ne mogu imati
glavobolje, fiziološki neosnovane bolove u trbuhu, nagle anemije i slične
probleme bez vidljivog fiziološkog uzroka. Danas se, nažalost, zna da su navedeni
bolovi i smetnje stvarni i kada nemaju jasnog fiziološkog uzroka.

Izraz psihosomatika ili
psihofiziologija opisuje da psiha tj. cjelokupni ljudski psihološki život može
imati neželjeni učinak na somu tj. tijelo koje je sastavljeno od sistema raznih
organa. To također znači da su psiha i tijelo nerazdvojeni te da mogu utjecati
jedno na drugo. Ako osoba nije psihički dobro, to može utjecati na njezino
tjelesno stanje. Isto vrijedi i za obrnuto. Upravo zbog toga govori se o “psihički i fizički zdravoj osobi” te važnosti brige kako za fizičko tako i za
mentalno zdravlje.

Djeca i adolescenti, baš kao i
odrasli, stalno se suočavaju sa stresnim situacijama. Općenito stres nije loš jer
nam pomaže da usvojimo važne životne vještine, izvježbamo svoje sposobnosti,
naučimo prepoznavati i kontrolirati svoje emocionalne reakcije na taj stres.
Međutim, neka djeca doživljavaju dodatni stres poput: stalno prisutne nervoze u
obiteljskom ili nekom drugom okruženju, rođenje novog člana obitelji, smrt bliskog
člana obitelji, odvojenost od roditelja, brakorazvod roditelja, učestala
hospitalizacija, verbalno, fizičko ili emocionalno nasilje u obitelji, selidba,
previsoki akademski i socijalni zahtjevi. Djeca različito reagiraju na stres.
Neka će se uspjeti prilagoditi novonastaloj situaciji i normalno nastaviti
živjeti dalje zahvaljujući svojim vještinama za suočavanje sa stresom. No, neka
djeca nemaju razvijene te vještine kao niti emocionalan kapacitet da prorade
stresne situacije na zdrav način. Takva djeca mogu postati ljuta, tužna,
uplašena ili pak razviti različite psihosomatske tegobe. Ako se tako intenzivan
stres nastavi tj. ako se djetetu ne pomogne, organizam može razviti bolest.

Vratimo li se našim primjerima,
možemo lakše razumjeti kako stres utječe na organizam i pojavu psihofizioloških
tegoba.

jKad je Ivan bio beba od 10
mjeseci, njegov djed, otac Ivanove majke se je naglo razbolio i umro. To je
Ivanovu majku strašno pogodilo te je utjehu pronalazila u brizi za Ivana. K
tome, nije imala povjerenja da ga ikome ostavi jer se bojala da će mu se nešto
dogoditi dok nje nema te kud god je ona išla, išao je i on. To je dovelo do
toga da on još uvijek spava s njom u krevetu, iako se ona nikako ne može
naspavati (Ivan prilično nemirno spava i često se otkriva po noći). I period
odlaska na spavanje je prilično stresno jer Ivan ne želi sam zaspati. Svako odvajanje
od Ivana, izrazito je stresno i za njega i za mamu, što Ivan još dan-danas uglavnom
pokazuje plačom i protestom. Ivanova mama duboko u sebi osjeća zadovoljstvo
zato što je on toliko emocionalno povezan s njom, zato što ju toliko treba.
Takvo iskustvo još do sada u životu nije nikada imala, sve dok njega nije
rodila. Potreba da joj netko toliko pripada, intenzivirao se nakon što je
njezin otac umro, te silna Ivanova potreba za njom je ispunjava. Međutim, to je
nezdrav odnos zbog kojeg je Ivan vrlo nesiguran u svim situacijama u kojima
nije prisutna njegova mama. Taj snažan osjećaj nesigurnosti i anksioznosti zbog
odvojenosti od mame, te ne snalaženje s drugom djecom i ljudima bez prisustva
mame, kod Ivana svakodnevno izaziva golem stres. Ispočetka ga je ispoljavao izmiješanim
osjećajima tuge i ljutnje što mora ostati bez mame, no tijekom godina preraslo
je u problem sa probavom.

Od Ane se uvijek očekivalo da bude dobra i poslušna djevojčica.
Ljutnja, razočaranost roditeljskim postupcima te jasno izražavanje što joj
treba od njih, Anini roditelji nisu prepoznavali. Kada se rodio Anin mlađi
brat, Ana je imala tek dvije godine. Unatoč tome što se veselila rođenju svog
brata te rado pomagala mami oko kupanja i općenito brige oko njega, kada joj je
brat počeo uzimati i ponekad slučajno potrgati neku njezinu igračku, Anu bi to
silno naljutilo. U tim trenucima, roditelji bi joj objašnjavali da je brat
mali, da on ne razumije što je napravio i da se ne ljuti na njega zbog toga. U
jednoj sličnoj situaciji, Ana je svog brata snažno odgurnula od sebe što je
prouzrokovalo time da je brat pao, udario glavicu i počeo strašno plakati.
Roditelji su se jako uplašili zbog svega i u tom strahu, udarili su Anu po
guzi. To je bio zadnji put što je Ana izrazila ljutnju pred svojim roditeljima.
Umjesto toga, u novim sličnim situacijama, kako kod kuće, tako i u vrtiću, Ana
bi se rasplakala. Kako je inače bila dobra djevojčica koja nikome nije pravila
probleme, netko bi joj uvijek pomogao da dobije što želi, da ju posluša i
pokuša utješiti. Kada je Ana krenula u školu, dobila je učiteljicu koja je vrlo
stroga i glasna. Unatoč tome što je dobro akademski napredovala, Ana se nije
nikada naučila kako se nositi sa strahom zbog odbijanja, ljutnjom te tugom jer
ju drugi ne razumiju. Te potlačene osjećaje i potrebe, Ana izražava kroz
učestalu glavobolju i bolove u trbuhu.

Mala djeca tuže se na nejasne
simptome, djeca koja su krenula u školu mogu bolje lokalizirati svoje bolove
dok adolescenti mogu vrlo detaljno ispričati što ih i gdje boli. Neki bolovi su
kratkotrajni, no ako se dijete žali na bolove kroz period od 2-3 mjeseca, te
ako ne postoji nikakav fiziološki uzročnik tim bolovima, tada je riječ o
psihosomatskim tegobama.

Najčešće psihosomatske tegobe su:

  • Glavobolje i migrene
  • Bolovi u trbuhu i abdomeni
  • S hormonalnim promjenama u pubertetu,
    intenzivira se anksioznost, zabrinutost, umor, gubitak apetita
  • Bolovi u vratu
  • Umor
  • Bolni mišići, opća malaksalost tijela

Psihosomatski problemi u
predškolskoj dobi podjednako su zastupljeni kod dječaka kao i kod djevojčica.
No u postpubertetskom razdoblju, češće se problemi ove vrste javljaju kod
djevojčica.

Što roditelji mogu učiniti? Odgovor možete saznati u drugom dijelu teksta koji objavljujemo u subotu, 16. lipnja.

Autorice teksta:

undefined 
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad

psihoterapeut, NLP
trener
certificirani trener komunikacijskih vještina


k
Tatjana
Gjurković
, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom

Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo