Iz perspektive osobe koja je odrastala u 80-tima, rekla bih da se život djece koja odrastaju danas značajno razlikuje od onih čije je djetinjstvo bilo u 80-ima ili ranije. Prvenstveno, došlo je do velikog napretka po pitanju tehnologije što se posljedično odrazilo na život svih nas pa tako i djece koja prolaze kroz djetinjstvo upravo u ovom razdoblju.
Je li to dobro ili loše – teško je generalizirati, no sasvim je sigurno da svaki napredak ostavlja posljedice, pa tako i ovaj tehnološki.
Koliku ulogu taj napredak tehnologije ima u našim životima, najbolje možemo vidjeti kada sjednemo u kafić na kavu ili primjerice kada se vozimo javnim prijevozom. Nerijetko se uhvatim kako promatram ljude oko sebe pri čemu primjetim da je većina njih zabavljena svojim mobitelima (posebno u javnom prijevozu). Priznajem da sam i sama tome sklone, posebno kada je veliki kaos u prometu. No još uvijek mogu „preživjeti“ cijeli put bez pogleda na mobitel. Ali kada primjetim da ljudi sjede na kavi (u paru) i da svatko kucka na svoj mobitel, ne mogu a da ne pomislim koja poanta kave s nekime ako ne mislimo s njim pričati? Možda im je cilj samo popiti finu kavu a ne nalaženje s dotičnom osobom? Ako im je to cilj, možda im je neugodno otići sam u kafić pa zato idu u paru. Tko zna, ovu enigmu još uvijek nisam uspjela odgonetnuti.
Dostupnost informacija može pomoći razvitku djeteta
Šalu na stranu, činjenica jest da su djeca danas znatno medijski izloženija u odnosu na prošla vremena. Iako možda malo zrelije generacije na prvu mogu imati otpor prema digitalizaciji, činjenica jest da su nam tehnološki napredak i digitalizacija omogućile niz pozitivnih stvari kao što su primjerice dostupnost informacija, mogućnost da „posjetimo“ zemlje i kulture koje zapravo ne bi mogli, nucanje mozga kroz konstruktivne i zabavne videoigrice, mogućnost komunikacije s ljudima koji žive na drugom kraju svijeta…. Sve to nam može pomoći da se razvijamo, da usvojimo nova znanja i budemo kompetentniji.
U tom kontekstu danas je djeci puno lakše doći do korisnih informacija (a i roditeljima koji vrlo jednostavno mogu pronaći odgovore na neka dječja pitanja). Primjerice, dok smo prije većinu informacija trebali tražiti po enciklopedijama (a za to je trebalo razviti čitavu strategiju: učlanjenje u knjižnicu, odlazak tamo, prepisivanje informacija jer se enciklopedije nisu mogle posuditi i slično) ili bi se one prenosile s koljena na koljeno (što ostavlja dio sumnje u njihovu pouzdanost), danas kroz nekoliko klikova možemo sve te informacije dobiti u nekoliko minuta. S druge strane, treba znati na kojim stranicama potražiti te informacije kako bi bili sigurni u njihovu vjerodostojnost. Nadalje, neka istraživanja su također pokazala da igranje videoigrica (doduše, opet ovisi o vrsti video igrica) može imati i niz pozitivnih strana kao što su: razvoj i poboljšavanje matematičkih vještina kroz svladavanje razina i brojanje bodova, pomažu djeci u svladavanju straha od tehnologije i poboljšavaju njihovu informatičku pismenost, povećavaju samopouzdanje kod djece kako svladavaju i usavršavaju određene igraće vještine, razvijaju vještine planiranja, brzog reagiranja i rješavanja određenih kompleksnijih problema, poboljšavaju koordinaciju na razini oči-ruke i vizualno prostorne vještine… Komunikacija s djecom iz drugih dijelova svijeta omogućuje djetetu da razvija strani jezik, uči o drugim kulturama te stječe prijateljstva u cijelom svijetu.
Koliko vaše dijete vremena provodi za račanalom?
Medijska izloženost i upoznavanje djece s računalima, tabletima i drugim raznim spravama samo po sebi ne bi trebalo biti štetno, no uvelike ovisi o tome na koji način to činimo i koliko uopće vremena dijete provodi za računalom. Primjerice, ako djetetu od 5 godina redovito dajemo tablet samo zato da možemo u miru popiti kavu s društvom i pritom ne obraćamo pažnju kakve igrice dijete igra – tada bih rekla da takvo upoznavanje djeteta s računalom nije nimalo konstruktivno. S druge strane niti potpuna izolacija djeteta od svih tehničkih sprava nije poželjna – danas je normalno da su djeca informatički pismena i uskraćivanje računala djetetu može uroditi neugodnim posljedicama po dijete: izolacija od strane društva, nesnalaženje na računalu u školi, itd.
U kojoj dobi upoznati dijete s računalom i sprava koje funkcioniraju po sličnom principu?
Pravilo ne postoji i smatram da svaki roditelj najbolje zna svoje dijete da bi samostalno mogao donijeti tu odluku. Neka djeca pokažu ranije interes za tehničke sprave, neka kasnije (a neka možda nikada). Ukoliko pored sebe imamo malenog 3-godišnjaka koji je izrazito radoznao i zanima ga kako funkcionira mobitel, tada ne vidim problem ukoliko mu roditelji pokažu i ispričaju što sve možemo činiti s mobitelom. Ono što je puno važnije od toga „kada“ jest „kako“. Ako dijete želi igrati video igrice, tada je bitno da znamo kakve igrice igra i koliko dnevno vremena provodi igrajući ih. Važno je znati koje internet stranice dijete posjećuje, gdje traži informacije. Važno je upoznati ga s tim da sve što objave na društvenoj mreži postaje javno i da to mogu vidjeti svi. I još mnogo mnogo stvari koje dolaze uz svijet računala.
Rekla bih da je isto tako važno kroz vlastiti primjer poučavati dijete bontonu – modernijem bontonu u kojemu jednog dana to dijete neće sjediti na kavi s dečkom/curom i umjesto da ga sluša i razgovara s njim, gledati u mobitel (osim ako im je oboma to u redu). Bontonu u kojemu se primjerice na predavanju nećemo javiti na mobitel (ili ćemo najaviti da očekujemo važan poziv ili jednostavno izaći van). Bonton u kojemu nećemo nekoga zvati u ponoć samo zato što je dostupan (a nije hitno).
Rekla bih da samo o nama ovisi hoćemo li iskoristiti sve prednosti tehnološkog napretka i medija i prenijeti ih djeci ili ne. Ukoliko ih iskoristimo dobit je višestruka i za nas i za našu djecu. Zar ne?
Foto: shutterstock
