Prof.dr.sc. Slavica Bašić, redovita profesorica na Odjelu za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, jedan je od sudionika međunarodne konferencije “Škola za sutra – Od mozga do uma”, koja će se održati u Zagrebu, 20. i 21. rujna. Ususret tom događanju, s prof. Bašić razgovarali smo o suvremenoj pedagogiji, uvjetima odrastanja današnje djece te o izlaganju koje će održati na konferenciji.
Međunarodna konferencija “Škola za sutra –
Od mozga do uma” 20. i 21. rujna dovodi u Zagreb neke od
najpoznatijih znanstvenika iz područja edukacije te otvara pitanja kako
oblikovati obrazovanje koje će pratiti promjene koje se događaju u društvu i
svijesti pojedinaca tijekom procesa odrastanja i usvajanja znanja.
Jedan od predavača na
ovoj konferenciji je i prof.dr.sc. Slavica Bašić, redovita profesorica na Odjelu za
pedagogiju Sveučilišta u Zadru. U središtu njezinog znanstvenog bavljenja je
pedagogija kao znanost i ključni pedagogijski pojmovi i koncepti, a angažirana je i u inicijalnom
obrazovanju te trajnom usavršavanju waldorfskih i Montessori odgajatelja i
učitelja. Ujedno je suosnivač i član IWP-a (Instituta za waldorfsku pedagogiju).
Ostali predavači na spomenutoj konferenciji su barunica Susan Greenfield, sa
Sveučilišta u Oxfordu, vodeća znanstvenica na području istraživanja fizičke
osnove svjesnosti te Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, Anne Mangen, sa Sveučilišta Stavanger, David Brierley i Marry Barrat-Due, s fakulteta Rudolf Steiner u
Oslu, te Tobias Richter, predavač na
Centru za kulturu i pedagogiju u Beču i Jasna
Held, pripovjedačica bajki iz Dubrovnika.
1. Profesorice
Bašić, recite nam ukratko o vašem izlaganju koje ćete održati na konferenciji.
Prof.dr.sc. Slavica Bašić redovita je profesorica na
Odjelu za pedagogiju Sveučilišta u Zadru
Za promišljanje škole i vrtića
usmjerenih na razvoj osobnosti odlučujuća je slika čovjeka, predodžba osobnosti
koja stoji u temeljima odgojnog djelovanja. Na primjeru waldorfske pedagogije
izložit ću obilježja, metamorfozu i razvojno značenje pedagoškog odnosa, kao
posebnog tipa međuljudskog odnosa koji nastaje radi pomoći djetetu i mladom
čovjeku u njegovu personalnom razvoju. Tu temu je aktualizirao i nalaz
nauroznanosti da je ljudski mozak puno više socijalni nego misaoni organ, čime
je znanstveno legitimirano pedagoško djelovanja, koje počinje i temelji se na
odnosu i dijalogu.
2. U zadnje
vrijeme posebno ste se bavili slikom djeteta i uvjetima odrastanja današnje
djece. Što se u suvremenoj pedagogiji promijenilo u
shvaćanju djeteta i koje to posljedice ima za promišljanje odgoja i
obrazovanja?
Pedagoška praksa se oslanja,
dominantno, na dvije oprečne slike djeteta i odgoja. To je izraženo u
razlikovanju standardne i alternativne pedagogije. Pojednostavljeno, standardna
pedagogija u osnovi je imala prosvjetiteljsku sliku odgoja, u kojoj se radi o tome da pojedinac putem
odgojne nastave stekne znanja, razvije životno potrebna umijeća i obrazuje
pogled na svijet. Osnovna zadaća je prenošenje znanja i vrijednosti sa starije
generacije na mlađu i pripremanje za život u društvu. Obrazovanje se oslanja na
učitelja, na djelatnost poučavanja, na program i didaktičko-metodičku
organizaciju procesa poučavanja i učenja. Pri tom je pretpostavljeno da ono što
je u nastavi naučeno ima primjenu na životne situacije i formativno djeluje na
razvoj sposobnosti za samostalno, odgovorno djelovanje u budućnosti.
Druga slika, na koju se
oslanjaju alternativne pedagogije (Montessori, waldorfska, Freinet i dr.), ne
polazi od potreba društva i postavljanja ciljeva obrazovanja koji su izvan
pojedinca, nego razvoj samostalne osobnosti stavlja u prvi plan. Izrazi “odgoj ka slobodi“, “pomozi mi da uradim sam“, samoodgoj, samostalni rad, samoobrazovanje…,
tipični su za shvaćanje odgoja koje se
usmjerava na razvoj osobnosti. Od tuda u odgoju, na prvom mjestu nije ostvarivanje
društvenih ciljeva odgoja, nego stvaranje uvjeta i pomoć za razvoj
individualiteta, razvoja osobnosti i uspostavljanju izbalansiranog odnosa sa
sobom i s okolinom. Za takvu razvojnu zadaću djeci treba osigurati posebni,
pedagoški uređeni i zaštićeni prostor, treba ih zaštititi od negativnih
utjecaja okoline (danas imamo upravo
suprotnu tendenciju pa se govori o “nestanku djetinjstva”, nestanku
razdoblja djetinjstva koje je bilo zaštićeno i rezervirano samo za rast,
razvoj, igru i učenje).
Suvremena pedagogija ne polazi
od zahtjeva društva, nego od razvojnih
potreba pojedinca. Nitko više ne može predvidjeti razvoje suvremenih
društava i za što mlade ljude treba obrazovati, promjena paradigme je u
orijentaciji na pojedinca, na razvoj kompetencija i stjecanje vrijednosnih
orijentacija. Međutim, iza ovog načelnog kosenzusa stoje vrlo različite
pedagoške prakse, jer u osnovi imaju različito shvaćanje čovjeka i njegovog
razvoja, različito vrednuju pojedine razvojne dimenzije u procesu cjelovitog
razvoja, različito vide što je obrazovno vrijedan sadržaj i različito shvaćaju
značaj i ulogu odgajatelja/učitelja. Pluralizam metoda, pedagogija i škola
postao je općeprihvaćeno načelo tako da podjela na standardnu i alternativne
pedagogije više nema svoje opravdanje.
3. Ako je odgoj pomoć
u individualnom razvoju, a svaki pojedinac je jedinstven i neponovljiv
(“slijedi svoj vlastiti plan razvoja” Montessori) postoji li i je
li moguć neki univerzalni, za svu djecu isti, odgojni pristup?
Postalo je uobičajeno misliti
da za različite osobnosti trebaju i različiti odgojni pristupi što opet odgojno
djelovanje, odnosno okolinu stavlja u prvi plan, a ne aktivnost pojedinca.
Činjenica je, a i nalazi
istraživanja mozga to potvrđuju, da se dijete razvija iz vlastitih intencija,
da na sebi svojstven način koristi vanjsku okolinu kao i nasljedne potencijalne
za vlastito obrazovanje. Dijete individualizira process vlastitog obrazovanja,
a ne odgajatelj. Odgajatelj stvara uvjete za cjelovit razvoj i to prema
određenom shvaćanju tog razvoja, određenoj slici razvojnih potreba djeteta na
koju se oslanja.
Ti će uvjeti biti bolji ako je
odgajatelj/učitelj otvoren za ono što dijete kao vlastiti potencijal donosi,
ako upoznaje dijete kao osobnost, njegove razvojne mogućnosti, način učenja,
interese djeteta i u stalnom dijalogu je sa svim razvojnim čimbenicima.
Zadaća odgajatelja/učitelja je
u stvaranju okoline (kojoj i on pripada) koja podržava razvoj individualnih
potencijala. Tako je svako obrazovanje zapravo samoobrazovanje, a odgoj vrlo
značajna i neizostavna pomoć u tom procesu.
Međunarodna konferencija “Škola za sutra – Od mozga
do uma” održat će se u Zagrebu, 20. i 21. rujna
Kvaliteta jedne pedagogije se
onda vrednuje po tome koliko pruža mogućnosti za cjeloviti razvoj, za etičko
držanje prema sebi, drugima, prirodi i općenito prema svijetu. Neke pedagogije
se izjašnjavaju za cjeloviti razvoj, ali odlučujućim smatraju kognitivni
razvoj, stjecanje znanja i uspješnost na ispitima. Usmjerene su više na
rezultat nego na sami process učenja. Onda će u tom nastavnom planu primjerice,
glazbena tjelesna i likovna kultura biti zastupljene samo jedan sat tjedno.
Praktični rad, umjetničke aktivnosti (teatar, zbor…) i aktivnosti
neposrednog, doživljajnog učenja biti će dio izvannastavnog programa, a glavni
izvor znanja je učitelj odnosno udžbenik i računalo. Međutim, ako u kurikulumu
jednakovrijedno mjesto, uzrastu primjereno, imaju matematika, materinji i strani
jezici, poznavanje prirode i društva, pletenje, vezenje, likovna, tjelesna,
glazbena kultura, igra, rad i učenje onda možemo zaključiti da će u toj
odgojnoj ponudi svako dijete dobiti priliku razvijati višestruke kompetencije.
Te će kompetencije kasnije biti temeljem za razvoj novih kompetencija, a one
kao takve uopće ne moraju imati svoju izrvanu primjenu u praksi. Važno je pri
tomu da učitelj ne vrednuje samo postignuće djeteta, nego proces tj. njegov pristup radu, ustrajnost,
zainteresiranost te prati dijete tijekom
dužeg vremenskog razdoblja u kojemu se određene kompetencije mogu, djetetovim
tempom, razvijati. To je za mene temelj za dobar odgoj.
Postoje pedagogije koje su jako
dobre za stjecanje akademskih znanja i skoro pa ih garantiraju, one koje su
vise orijentirane na socijalno-emocionalne kompetencije kao i pedagogije koje
nude mogućnost razvoja cjelovite osobnosti i korištenja višestrukih
inteligencija u susretu sa svijetom.
Primjerice, waldorfska i Montessori pedagogija u osnovi
imaju individualni razvoj pojedinca, raširene su u
cijelom svijetu, razvijaju se više od jednog stoljeća, mijenjaju se, ali ne
gube identitet. Istraživanja ih potvrđuju se kao pedagogije koje doprinose
razvoju socijalno-emocionalne kompetencije, samokontrole i kreativnog
rješavanja problema.
Upoznavanjem tih pedagogija možemo otkriti na koji način
je moguće uvažiti ono opće, zajedničko
svoj djeci i omogućiti razvoj onog
individualnog, posebnog svakom djetetu pa i svakoje kulture.
Ordinacija.hr
