U teoriji, i to u njenom bajkovitom dijelu, škola je institucija koju je društvo utemeljilo i ovlastilo kako bi odgajala i obrazovala autonomne i slobodnomisleće individualitete, koji kao takvi – neovisni, slobodni i misleći – posjeduju kognitivnu, duhovnu i inventivnu snagu da to isto društvo unapređuju i čine boljim. Čini mi se da se to zove napredak… kretanje u smjeru boljeg.
Škola je pobrkala naprijed i nazad (vjerojatno nije bila na nastavi kad se to učilo) i krenula u krivom smjeru. Nažalost, nigdje nema onog velikog znaka ”oprez, krivi smjer”, kao na izlazima s autoceste, i tako nema nikoga da upozori školu da vozi u suprotnom smjeru, suprotnom od napretka.
Umjesto da načinom rada i izazovima koje pred njih stavlja, bude brusni kamen za brušenje oštrica uma, umjesto da otvorenih ruku, znatiželjom i euforijom dočekuje drugačije misli i ideje, umjesto da njeguje i zalijeva urođenu prirodnu potrebu djeteta da razumije svijet oko sebe škola programom ponavljanja i šablonama otupljuje te iste oštrice, prekriženim rukama i strogim izrazom lica drugačijim mislima i idejama oduzima vedrinu i sprema je u ladicu, poput oduzetog zabranjenog predmeta, podrezuje potrebu za razumijevanjem i pretvara je u umjetnu obvezu za reproduciranjem informacija o zaselku oko sebe.
Škola učenicima načinom rada i vrednovanja (osuđivanja) svakodnevno daje packe, poručujući im time da su predivne stvari – fuj!
Prvo fuj
Škola je toliko pervertirala temeljni proces koji je predmetom njezine djelatnosti da je isti postao sinonim mučenja, tlake, dosade, napora, obveze pa čak i suvišnosti. Radi se, naravno, o učenju. U školi je usvajanje znanja reducirano na memoriranje informacija. Usvajanje znanja je zanimljivo, motivirajuće, zabavno te osobi daje osjećaj smislenosti i postignuća jer spoznavanjem izgrađujemo povezanu i trajnu mrežu znanja. Memoriranje informacija je pasivno ”prežderavanje mozga” podacima koje će u potrebnom trenutku (test ili ispitivanje) izbaciti van. I to trajno. Posuda iz koje je ”znanje” proliveno ostat će prazna.
Kad djeci spomenete učenje, oduševljenje je jednako onome kao da ste im rekli da moraju uskočiti u bazen pun morskih pasa. Učenje je cjeloživotni proces kojim – ciglu po ciglu – gradimo ne samo znanje, vještine i stavove, već i cjelokupni identitet, svoje vlastito biće, i zato nas treba uveseljavati, a ne izazivati potrebu za antidepresivima. Stoga je kriminalno djelo kad škola tu egzistencijalnu i predivnu aktivnost pretvori u fuj.
Drugo fuj
Suvremeno društvo već godinama nariče i jadikuje nad ”intelektualnim propadanjem” djece i mladeži, njihovim zastranjivanjem u tehnološku ovisnost i jezičnim osiromašivanjem, već je navuklo crninu te plače i kuka nad tragičnom destinacijom ”kuda mladi idu i svijet skupa s njima”. A sve je to – reći će ojađeno društvo – jer ne čitaju. Ne vole čitati. A zašto? Izbor i način obrade školske lektire (koji je uzbudljiv kao da čitaju telefonski imenik ili sudske zapise iz doba Austro-Ugarske) u djeci ubija svaku želju za knjigom. Kao kad su Rimljani osvojili Kartagu i nakon toga je zapalili, a po spaljenoj zemlji posuli sol kako se tu više nikada ne bi mogao razviti život, tako škola uništava, pali strast za čitanjem i kontaminira podlogu na kojoj bi se u budućnosti ljubav prema čitanju mogla razviti.
Djecu treba namamiti na čitanje, povezati im školsku lektiru s nečim njima bliskim.
Primjerice, prilikom bavljenja knjigom ”Duga” Dinka Šimunovića, u kojoj se radi o djevojčici Srni koja želi postati dječak, a čula je da će se to, ako protrči ispod duge, ostvariti; može se prvo razgovarati o Beyoncinoj pjesmi ”If I Were a Boy” kako bi se djecu privuklo nečim njima bližim i tako zainteresiralo za samu knjigu.
Treće fuj
Kad se planira preuređenje stana, vjenčanje, proslava rođendana, preseljenje iz roditeljskog doma u prvi stan… bilo koje zbivanje u budućnosti, to onome tko mašta i planira donosi uzbuđenje i veselje. Kreiranje budućnosti, ono ozbiljno, kakav želim biti, čime se želim baviti, što me zanima, čemu želim posvetiti svoj rad, koji su moji ciljevi… – također bi trebalo biti veselo dizajniranje vlastitog života, nešto što nas usrećuje. No, škola je rekla:,, Ne, ne i to je fuj.” I oduzela nam radost zbog perspektivnosti pri pogledu na kristalnu kuglu. Kako? Svaki čin pojedinca u školi se vezuje uz evaluaciju, nakon svake riječi, poteza kistom, skoka u dalj… daje se ocjena, brojčana vrijednost koja govori koliko tvoja izvedba vrijedi i (neposredno) koliko vrijedi osoba u cjelini.
Ti vrijednosni žigovi koji se u unutrašnjost pojedinca svakodnevno utiskuju ne samo ocjenama već i pogledima, riječima i odnosom, utječu na njegove mogućnosti u budućnosti. I to dijete osjeća i zna. I odjednom, osmišljavanje budućnosti i budućeg ja postaje fuj.
Budućnost postaje ovisna o milimetrima, bodovima, normama i ispravnoj izvedbi prema standardiziranim kriterijima donešenim bez imalo senzibiliteta za individualnost razvoja i učenja.
Četvrto fuj
Četvrto fuj je već teški kriminalac. Živi u ilegali i smiče se po dijelovima podzemlja. Zajedno s najgorim kriminalcima, mafijašima i političarima. Taj teški i za ustaljene društvene strukutre i konvencije opasni razbojnik je drugačije mišljenje. Misliti drugačije je najopasnija zona, kreativnost i originalnost kreću se na rubu zakona, uvijek im prijeti negativno vrednovanje (osuđivanje). Obuci uniformu, raznolike idejene potencijale u glavi zauzdaj u kalupe i na pola si puta do školskog uspjeha (a time i mogućnosti u budućnosti). Misliti izvan okvira standarda i konvencionalnosti je fuj, kaže škola.
Peto fuj
Peto bi se fuj moglo nasloviti i kao ”Zločin i kazna”. Mišljenje je zločin za kojeg pojedinac može biti kažnjen. Ukoliko dijete svojim pitanjima dovodi u pitanje ustaljene autoritete, nastavnikova objašnjenja, sadržaj školskih udžbenika, način rada u školi, ako svojim ”divljim” mislima izlazi iz okvira pitomih statičnih objašnjenja koja su samorazumljiva sama po sebi, poput kakvih dogmi, ako previše misli i previše pita, ta njegova delinkventska rabota može biti grubo poklopljena jednom packom po ruci. ,,To je fuj! Mišljenje – fuj!”
Ako svladaš svih pet ”fuj”, dobit ćeš peticu. Učenje, čitanje, planiranje budućnosti, kreativnost i mišljenje, sve je to fuj u školskoj režiji. Kao da je tema predstave transformiranje lijepog u ružno. Obrnuto od ružnog pačeteta u kojem ono postaje predivni labud, u školi labud postaje ružno pače.
Foto: Shutterstock
