Preplavljeni smo self help ideologijama o postizanju apsolutne sreće, što pojednostavljuje teksturu života i zaobilazi psihološke istine o čovjeku, kaže dr. Darko Marčinko, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb
Razgovarao: Hassan Haidar Diab
O poremećajima ličnosti, njihovim uzrocima te načinima na koje se manifestiraju razgovarali smo sa predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, Darkom Marčinkom, doktorom medicine i doktorom znanosti, specijalistom psihijatrom te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Pojasnio je kako se u terminologiji za prijenos traume na iduće generacije koristi izraz transgeneracijski prijenos. Paralelno se koristi i termin sekundarna traumatizacija, da se napravi razlika od primarne, direktne izloženosti traumatskom iskustvu. Transgeneracijskim prijenosom traume mogu biti zahvaćeni ličnost, kognitivno (spoznajno) funkcioniranje, emocije i funkcioniranje na planu međuljudskih odnosa. Problemi na razini ličnosti mogu se očitovati kao perzistirajući problem identiteta, pretjerano poistovjećivanje s bliskom osobom, žrtvom traume, potreba da se pretjeranim postignućima kompenziraju gubici koje je žrtva traume doživjela, a ako je neki član obitelji preminuo vezano uz traumu, očekivanje da se bude njegova dostojna zamjena.
Tiranija brzog postizanja sreće
Spoznajne promjene uključuju sklonost katastrofičnim predviđanjima, strah od nove traume slične ranijoj obiteljskoj, preokupacija smrću, unutrašnji svijet ispunjen traumatskim iskustvima. Povećana je i osjetljivost na stresne reakcije i povezane poremećaje. Često neprorađeno žalovanje vodi u kronične depresije koje onda kod dijela ljudi traju cijeli život. Preživjeli članovi obitelji prenose, što svjesno, što nesvjesno, sjenu transgeneracijske traume na nove generacije, govori nam dr. Marčinko uoči velikog simpozija koji se o temi transgeneracijske traume organizira 26. svibnja u KBC-u Zagreb.
Naglašava da prepoznavanje ovog fenomena nudi i priliku za oporavak:
Za transgeneracijsku traumu ima lijeka, a on kreće od realnog i zrelog razgovora o ovom problemu i mogućnosti prihvaćanja različitih modela pomoći, koja uključuje i psihoterapiju. Na tečaju Medicinskog fakulteta koji moj tim organizira 26. svibnja bit će i kolege iz regije, a naš cilj je ponuditi rezultate istraživanja i optimizam koji je realan, a kojeg toliko nedostaje u javnom prostoru, kazao je dr. Marčinko, koji je u knjizi svog tima “Poremećaji ličnosti: stvarni ljudi, stvarni problemi” naveo kako svaki šesti čovjek ima predispozicije za poremećaj ličnosti.
Zbog toga smo ga upitali koje mehanizme ima psihijatrija, imajući u vidu da se ljudi s poremećajima ličnosti teško javljaju na liječenje, te kako nastaju i koji su uzroci tih poremećaja kao i kakav tip odgoja može eventualno imati utjecaj na razvoj poremećaja ličnosti.
U vremenu u kojem živimo puno toga je “na van” jer smo preplavljeni self help ideologijama o postizanju apsolutne sreće, što pojednostavljuje teksturu života i zaobilazi psihološke istine o čovjeku. Mogao bih dodati da new age fraze nude falsifikate života i ljudsku psihu predstavljaju u krajnje idealizirajućem formatu, negirajući da su i patnja i bol sastavni dijelovi autentičnog ljudskog iskustva. Neki govore i o “tiraniji brzog postizanja sreće”, suštinski se radi o lažnim obećanjima brojnih tzv. gurua, a ljudi u problemima skloni su im vjerovati jer priča na prvu dobro zvuči, kaže dr. Marčinko.
Disocijalni poremećaj ličnosti – je li doista preduvjet za zločin?
Negativne emocije i nagoni
Navodi i kako su brojne poruke socijalnog okruženja usmjerene na formu, a manje na sadržaj, a ljudima se tako poručuje da je bitno kako stvari izgledaju izvana, a manje koje je njihovo autentično značenje. U zapadnoj kulturi dosta se ističe brzi uspjeh, tako da u skladu s time dio ljudi i negativni publicitet doživljava kao nešto za što se vrijedi boriti. Zapadna socio-kultura ima visoko prisutne poruke koje psihodinamika objašnjava iz pozicije nezdravog (patološkog) narcizma. Patološki narcizam je bitan fenomen za razumijevanje ponašanja koja čine poremećaje ličnosti. Kod ljudi koji imaju teže smetnje ili teži deficit strukture ličnosti, odnosno teži poremećaj ličnosti, postoji ekscesivna aktivacija negativnih emocija i negativnih nagona. Smatra se da oko 15% ljudi u zapadnoj civilizaciji ima neki od poremećaja ličnosti, dakle dugotrajni model neprilagođenog doživljavanja i ponašanja koji stvara značajne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju.
Inventura “unutarnjeg ja”
Ljudi sa psihopatologijama ličnosti nesvjesno se osjećaju, pronalaze i vežu, ističe dr. Marčinko te dodaje kako nas psihodinamika uči da je dominantna komplementarnost u odnosu osoba s patologijama ličnosti ipak suštinski temeljena na zrcaljenju deficita (a ne pozitivnih vrijednosti), dakle oni se zrcale bolesnim dijelovima.
To konkretno znači da odnos između njih funkcionira neko vrijeme, ali s obzirom na to da su motivi veze neautentični i lažni, dugoročno je taj tip veze osuđen na neuspjeh. Primjerice, u vezi patološki narcistične ličnosti i granično-histrionske ličnosti, narcis u početku šarmira i nudi privid zaštite graničnoj (ili histrionskoj) ličnosti, a granična ličnost dijeli komplimente narcisu, međutim ako odnos potraje, njihov ples u nekom trenutku prelazi u međusobno povrjeđivanje jer narcistična ličnost ne trpi kritiku i suprotstavljanje, a granična ličnost spoznaje da zaštita nije realna, nego je manipulacija, objašnjava dr. Marčinko.
Nadalje ističe kako je jedini put promjene ljudi sa psihopatologijama ličnosti rad na sebi, kao što nudi dubinska psihoterapija, što je zahtjevan no isplativ proces jer kroz inventuru svog “unutarnjeg ja” osoba ima priliku doživjeti puninu ljudske egzistencije. Nezrele ličnosti koriste u odnosima površinske identifikacije (a ne dubinske) i imaju iluziju da će preko partnerskog odnosa riješiti vlastite nesigurnosti, što ovdje dodatno otežava činjenica da je upravo izabrani partner osoba koja isto tako ima ozbiljne deficite strukture ličnosti.
U razumijevanju ovakvih delikatnih psiholoških fenomena iznimno je bitno na individualnoj razini napraviti dubinsku analizu, kao što se radi u dubinskim psihoterapijama ili u okviru psihijatrijskih ekspertiza. Jedino na takav procesni i sveobuhvatni način može se ući u procese nesvjesnog koje u sebi ima niz iracionalnih principa, a ne isključivo analizirati svjesne i racionalne procese, one koji su vidljivi “na van”, napomenuo je predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb Darko Marčinko dodajući kako se psihološki zakoni nesvjesnog i svjesnog ipak razlikuju; ako želimo kompletnu, a ne fragmentiranu sliku neke osobe ili nekog bitnog odnosa, moramo ući i u dosluh s nesvjesnim procesima tih osoba.
Dominantan nagon agresije
Uzroci poremećaja ličnosti, pojašnjava dr. Marčinko, su višestruki, od biologije (genetike), do socijalnih faktora, ali ključni su faktori odgoja i atmosfere tijekom ranog formiranja ličnosti. U ranoj fazi života, kada se ličnost formira, roditelji i značajni drugi trebaju pomoći djetetu da shvati narativ života, uz pozitivnu konotaciju. Život jest kompleksan, često je grbav i težak, nosi patnju i bol, ali je suštinski dobar kada ga živimo uz dobre odnose s drugima i bez pretjeranih očekivanja. Kod poremećaja ličnosti postoji temeljni mehanizam rascjepa, gdje osoba pozitivne elemente sebe i pozitivne elemente drugih osoba drži čvrsto odvojenim od problemskih dijelova sebe i drugih. Dakle, ako neka osoba rascjep koji je normalan u ranoj fazi razvoja, uspije nadomjestiti integracijom, ako uspije doživjeti sebe (i druge) s pozitivnim i problemskim dijelovima kao jednu cjelinu, onda je bliža cjelovitosti, a manje je fragmentirana. Ljudi s poremećajem ličnosti su fragmentirani, nisu cjeloviti, oni sebe i druge ne mogu doživjeti u cjelini.
Napetost, strah, panika: Ovo je 9 jasnih signala da patite od anksioznog poremećaja
Tako primjerice patološki narcistična ličnosti sebe vidi kao krajnje pozitivnu i ispravnu, a svakog tko ju je povrijedio kao krajnje negativnu, što ne odgovara realnoj psihološkoj istini. Dobri odnosi mogu pomoći svim ljudima pa jasno i onima s poremećajem ličnosti da budu bolji. Psihoterapija nudi pomoć jer osoba koja se uključila u taj proces ima priliku ispraviti neke greške koje je donio razvoj. Svaki čovjek u sebi ima pozitivne i negativne nagone, no ljudi koji su doživjeli neki oblik zrelosti agresiju uspiju sublimirati i pretvoriti u nešto korisno, njihova agresija nije ometajuća u njihovim životima. Kod osoba s patologijom ličnosti, nagon agresije je dominantan te stršeći i koristi se u destruktivne svrhe, dakle on je potpuno izvan racionalne kontrole. Uz to, narcistične ličnosti često koriste i poricanje, što je psihološki mehanizam kojeg odlikuje potpuni nedostatak uvida u realno stanje, a ovaj mehanizam im omogućuje da dobiju samopouzdanje koje je opet kratkog vijeka i lažno.
Narcisi nemaju empatiju
Izvana osobe s visoko izraženim patološkim narcizmom djeluju samopouzdano, nekada su i realno moćni, no vođeni su psihološkim dinamizmima koji su loši, nezreli i imaju lošu prognozu, a to je taština, ideje veličine, zavist i uspjeh pod svaku cijenu. Patološki narcisi zapadne civilizacije gube na kraju priče (kao što je i Narcis u mitologiji loše prošao!) jer psihološke neistine teže razotkrivanju, a forma na kojoj su narcisi gradili teksturu života se rastvara i ostaje praznina s kojom se nije lako nositi. Kada netko koristi većinu svoje psihičke energije da bi preživio i održao rascijepljenu ličnost na kakvom takvom okupu, ne preostaje mu psihološke snage za empatiju s drugim ljudima. To je i objašnjenje zašto narcistične ličnosti nemaju empatije za druge ljude.
Materijalisti su skloni depresiji
Suprotnost patološkom narcizmu je zahvalnost. Istraživanja pokazuju kako osobe s višom razinom zahvalnosti imaju viši subjektivni osjećaj zadovoljstva, sretnije su, imaju manje izražene simptome depresije i stresa te su boljeg socijalnog funkcioniranja. Razina sreće vezana je uz osjećaj zahvalnosti na svakom danu. Isto tako, lijek za aroganciju i pohlepu koja nam se servira kroz tiraniju apsolutne sreće je umjerenost. Istraživanja pokazuju da su ljudi fokusirani na status i materijalizam skloniji depresiji, a oni fokusirani na prirodne zakone (kretanje, spavanje, prehrana, disanje…) i ljubavni status više su ispunjeniji. Zato je bitno nastojati živjeti s prirodom, ali i poticati zakone prirode u nama jer smo stalno u kontaktu s vlastitom prirodom, zaključio je predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb Darko Marčinko.
Mazohisti traže partnera kojeg će ponižavati
Nesvjesno je poput oceana koji hrani jedan mali otočić koji predstavlja svjesno. U patološkom modelu odnosa, kao što je sado-mazohistični tipu odnosa, dominantno mazohistični tip ličnosti upravo zbog primarno nesvjesnih razloga traži partnera (ili partnericu) koji će ju ponižavati i kažnjavati, a upravo kroz kaznu i ponižavanje mazohistična ličnost doživljava jednu vrstu smirenja, međutim zbog bazičnog jačeg deficita strukture ličnosti ovo je samo prolazno i na neki način lažno smirenje te donosi razočaranja. Rupa i praznina ličnosti je dominantna i površinska popunjavanja ne mogu zatomiti dominaciju prazine kao jednog od temeljnih fenomena patologije ličnosti. Slikovito rečeno, vanjsko uljepšavanje može pomoći samo ako osoba i iznutra ima kapaciteta prihvatiti nešto pozivitno, u protivnom se stalno mora izvana uljepšavati kako bi se kompenzirao unutarnji deficit i ovaj lančani krug ne donosi suštinsko rješenje u smislu smirenja.
