Prve je glazbene korake napravila u zboru “Zvjezdice”. Uoči Badnjaka 1995. godine s Ivanom, Marijom i Martinom pokreće popularni kvartet “Divas”. Nakon službenog razlaza 2005. godine, Maja Vučić odlazi u solo vode kroz koje s velikim uspjehom pliva i danas. Ipak, posljednjih su nekoliko mjeseci novinske stupce punile priče o njenom razlazu s glumcem Igorom Hajdarhodžićem. Poznata nam pjevačica priznaje kako svako novo iskustvo kod nje može biti okidač za promjenu.
Jeste li kroz dosadašnji život uspjeli upoznati sami sebe?
Dosta se dobro poznajem, ali uvijek ima nešto novo. Nove životne situacije izvlače iz osobe i ono što nije znala o sebi, tako da i ja o sebi uvijek mogu naučiti nešto novo.
Nastojim biti što bolja. Nastojim rasti i razvijati se, jer ono što sam danas je rezultat mojih dosadašnjih spoznaja, mogućnosti, znanja, duhovnosti, vještina… Svako novo iskustvo kod mene može biti okidač za promjenu. Ne mogu sve odjednom. Korak po korak. Za rast i razvoj potrebna je sposobnost uvida u vlastito ponašanje, samokričnost, stavljanje ega u mirovanje, dok traje spoznaja, i prihvaćanje kritike od drugih. Već sve ovo je puno za jednu osobu, a kad to uspiješ tek onda slijedi promjena, a to je najteže. U posljednjih godinu dana osvijestila sam svoju veliku vrlinu, ali i manu. Vrlo sam prilagodljiva i tolerantna osoba. To zvuči divno, ali kad sebe stavljaš ispred drugih i uvijek misliš da ćeš za sebe imati vremena, negdje po putu se izgubiš, a duh i tijelo se traže i pitaju: „A gdje sam ja?“. Još uvijek tražim balans između sebe i drugih, koji su mi beskrajno važni, ali ako nemam sebe, onda me ni drugi neće imati.
Jeste li upoznavanjem sebe, otkrili optimalan način prilagođavanja kako vanjskom tako i unutarnjem svijetu?
Najvažnije je slušati sebe. Kad pogledamo u našu prošlost shvatit ćemo da smo, negdje intuitivno, znali procijeniti koja situacija je za nas dobra, a koja nije. Problem se stvara onda kada sami sebe ne slušamo. Svi imamo „intuiciju“ koja je zapravo djelić našeg nesvjesnog. Toliko je pohranjenog znanja i iskustava u našoj glavi da ne stignemo svaki put „prebirati“ po tom pohranjenom, već nam u obliku osjećaja, kojeg često nismo ni svjesni, tj. intuicije, dolazi informacija o tome trebamo li nešto učiniti ili ne. Često ulazimo u situacije i odnose s grčem u želucu, kako bi učinili nešto za što mi mislimo da se od nas očekuje, nešto što je socijalno prihvatljivo, zato što mislimo da će nas drugi osuditi ako to ne učinimo, zbog straha, zbog manjka samopouzdanja i moći zauzimanja za sebe i svoje potrebe. Zbog te društvene forme koju pokušavamo živjeti najčešće stradavamo. Važno je biti iskren prema sebi, a jedino tako ćete biti i drugima od koristi.
Postoje li određene tehnike kojima možemo upoznati sami sebe ili je to stvar pojedinca i intuicije?
Ako je slika o sebi koju imate slična slici koju drugi imaju o vama to najčešće znači da imate prilično dobar uvid o sebi. Ako se te dvije slike razlikuju, npr. „Mislim da sam visoko emotivna osoba i da mi je stalo do drugih, a oni govore o meni kao da sam netko tko gazi preko mrtvih“, više vjerujte onome što kažu vaši bližnji o vama, jer možda vi to sve i osjećate u sebi, ali ako se ne ponašate u skladu s vašim osjećajima i ne pokazujete ono što je u vama, to nitko ne vidi niti ima koristi od toga. Kao što sam na početku rekla, poslušajte kritiku i vjerujte svojim najbližima, spustite ego na nulu, osvijestite sebe i krenite s promjenom. Netko to može sam, mnogi ne mogu pa potraže pomoć psihologa s kojim će sigurno puno napraviti na sebi.
Dozvoljavate li i drugima da Vas upoznaju u cijelosti?
Uvijek sam ista. Ne pretvaram se pred strancima. Svoje stavove i razmišljanja iznosim jasno pred bilo kim, ali svoju intimu čuvam za sebe. Imam dovoljan broj pravih prijatelja s kojima mogu podijeliti najintimnije stvari.
Dogodi li Vam se da nešto učinite, iako je to u suprotnosti s Vašim životnim načelima?
Vrlo rijetko. Iako ne volim laž, ponekad slažem da nemam pojma o nečemu što zapravo znam, kako se ne bih upetljavala u nešto što nije moja stvar. To je zapravo čuvanje tuđe tajne koju sigurno ne bih otkrivala drugima. Neka od životnih načela sigurno ne bih pregazila, jer s tim ne bih mogla živjeti, npr. Minirati nekoga zbog vlastitog probitka, primiti ili dati mito za neku uslugu, podržavati zlostavljanje u bilo kojem smislu… Svatko ima vlastitu ljestvicu moralnih vrijednosti i ako želiš biti psihički i tjelesno zdrav, važno je pridržavati se vlastitih pravila i svako jutro pogledati se u ogledalo s ljubavlju.
Jeste li naučili reći NE ( prijateljima, rodbini, poznanicima… )?
Naravno! To je jedna od najljepših stvari koje sam naučila i zbog kojih mi je život postao puno lakši. Reći ne, neću, ne mogu, nemam vremena, ne želim… neki su od izbora koje sami biramo. Nitko nas ne može natjerati na išta, dok mi to sami ne prihvatimo.
Smatrate li kako je važno naučiti reći NE? Zašto?
To je jedna od stvari koju svoje dijete učim od kada se rodila. Kada vas netko moli za neku uslugu, koju zapravo ne želite učiniti iz bilo kojih razloga ili vam utrpava posao koji ne možete obaviti, niste dovoljno kompetentni ili ga jednostavne ne stignete obaviti, važno je znati reći NE! Zašto? Profitirat ćete i vi, a i druga strana. Kad prihvatite nešto protiv svoje volje bit će vam mučno to odrađivati, možda shvatite da to uopće niste u stanju odraditi, od vas će se očekivati da ispunite svoje obećanje, a vi to naprosto ne možete, ne stignete, ne znate. Na kraju priče izmučili ste sebe i druge, svoje obaveze ste zanemarili, ispali ste neodgovorni, neznalica, možda ste na kraju i rekli neću, ne mogu, ali do tada ste već ste ispali negativac, jer ste ulili nadu drugome da ćete to ispuniti, taj netko je izgubio vrijeme zbog vas, možda i priliku, a mogao je i nekog drugog zamoliti istu tu uslugu da ste na vrijeme rekli da ne možete.
I još nešto, kad vas ljudi trebaju znaju biti doista uporni i gnjave vas sve dok ne pristanete. Vi samo ponavljajte da to jednostavno nemate kada učiniti i da ne želite prihvatiti odgovornost i tako sto puta ako treba, naravno, u slučaju da to zaista ne želite ili ne možete učiniti.
Kako steći dovoljno hrabrosti da budemo autentični tj. da ne radimo ono što “se od nas očekuje” i što “bismo trebali” reći i misliti?
Ponekad je lakše ići kroz život udovoljavajući drugima i davati socijalno poželjne odgovore, bar tako mislimo, ali ljudi nas cijene upravo zato što jasno iznosimo svoje stavove i branimo svoje ideje. Često možete čuti kako netko cijeni određenu osobu upravo zato što je dosljedna svojim idejama i stavovima, iako se često s njima i ne slaže, za razliku od onih koji su prevrtljivi kako im situacija nalaže. Važno je biti dosljedan sebi.
Sjajno je kad možemo slijediti ono što nas zanima, no kako se nositi s onim što nam ne odgovara?
Često život pred nas stavlja zahtjeve koje ne rado obavljamo i koji su nužno zlo. Čak i kad studirate fakultet koji volite, morat ćete pripremiti ispite koji vam uopće nisu dragi. U kućanskim poslovima uvijek je nešto što s teškoćom obavljate. Da ste na poslu najsretniji i tamo će biti dio nečega što ne možete smislit, npr. rješavanje papirologije. Ja na takve stvari kažem: „Što se mora nije teško“, stisnem zube i to odradim u što je moguće kraćem roku.
Problem je kad su nam stvari koje ne volimo posao. Radno vrijeme nam odnosi trećinu dana, a to je zaista puno vremena za nešto što ne volimo i što nas čini nesretnima. Isto tako, nije dobro ni kada radimo nešto u čemu smo uspješni, a nezadovoljni. Npr. netko može biti izrazito uspješan u bankarskim poslovima, ali i nezadovoljan, jer mu je posao rutiniran, a osoba je možda visoko kreativna i puno zadovoljnija bi bila kada bi radila neki posao koji joj omogućuje kreativnost. Najbolje bi bilo naći balans između uspjeha i zadovoljstva.
Ako ste nezadovoljni poslom kojim se bavite, mijenjajte ga! Naravno, gotovo nitko od nas nema na računu spremljeno malo bogatstvo pa da si možeš priuštiti dati otkaz i ležerno tražiti novi posao. Dok ste na starom radnom mjestu, treba razglasiti na sva zvona da tražite novi posao, slati molbe na natječaje i tek kad vam se ukaže bolja prilika promijenite posao. Sve dok vi i dalje radite svoj posao, nezadovoljni ste i mislite da nećete naći posao, pri tom nikome niste ni rekli da biste radili nešto novo, nova prilika vam se neće niti otvoriti.
Treba li već od rane mladosti djecu podučavati upoznavanju i prihvaćanju samog sebe?
Svako dijete se rađa s određenim predispozicijama za nešto, koje se mogu i ne moraju kasnije razviti. Kako će se razvijati, ovisi o nama roditeljima. Roditelji moraju biti podrška u djetetovom razvoju. Kada rade nešto što je dobro i pozitivno trebamo hvaliti i podržavati, a kada primijetimo negativna ponašanja i nešto što za djetetov razvoj nije dobro trebamo ih preusmjeriti na pravi put. Na taj način će dijete razviti sve ono najbolje što nosi u sebi, a to je dobar put ka zadovoljstvu i uspjehu. Nametanje roditeljskih želja i ambicija djeci, koja u sebi nose nešto sasvim drugo od roditeljskih zamisli stvorit će nezadovoljno dijete, s lošom slikom o sebi.
Koja je po Vama, najveća nagrada koja proizlazi iz poznavanja samog sebe?
Svaka spoznaja i vlastita promjena rezultira s nagradom. Ljudi oko nas su nam najčešće dobro ogledalo. Sve više je razumijevanja, sve manje sukoba s drugima, postajete mirni i zadovoljni, i sve sigurniji u sebe. Znate što ne želite, a ako znate i što želite još bolje. Svjesni ste svojih jakih, ali i slabih strana. Priznajete sebi i drugima u čemu ste dobri, a u čemu niste. Ta nagrada je novi osjećaj koji se budi u nama.
Ljudi koji imaju uvid u sebe uviđaju na čemu bi sve još mogli poraditi. To vam je kao s pravim intelektualcima. Oni uče cijeli život, zato i jesu intelektualci. Što više znaju svjesniji su da je sve više onoga što još ne znaju. Tako je i s poznavanjem sebe samih. U toj vrsti spoznaje nema kraja.
K. Ramić
