Mozak je plastičan, promjenjiv te je moguće naučiti nove, zdravije načine razmišljanja i ponašanja, što utječe i na to kako se osjećamo. Time dajemo primjer mladim naraštajima, našoj djeci poruku da je moguće mijenjati se kada to odlučimo.
Često čujem od odraslih osoba
rečenicu “Ja sam takav, ne mogu se promijeniti, prestar sam da se mijenjam, na
mladima je da se mijenjaju”. Smatraju da su takvi kakvi jesu jer su se takvi
rodili, jer su i njihovi roditelji isti takvi ili su bili te ako su do sada
živjeli kako su živjeli, onda će takvi i umrijeti. Pa zbog toga nema niti
smisla da idu na psihoterapiju.
Što nam donosi promjena?
Dugo se vjerovalo da se mozak
doista razvija do određene dobi. I činjenica je da se u doba djetinjstva, mozak
najviše i najbrže razvija. To je ujedno jedan od razloga zašto se kaže da je prvih šest godina života najvažnije.
Ipak, danas su neuroznanstvenici
dokazali da je mozak plastičan te da se mijenja tijekom cijelog životnog
vijeka osobe. Neuroplastičnost mozga se odnosi na to da mozak može stvarati
nove veze između neurona te može ukloniti stare veze koje se više ne koriste.
Na te promjene unutar mozga može utjecati iskustvo, bolest, ozljeda, ali i
psihoterapija.
Kada osoba ide na psihoterapiju, u
početnoj fazi procesa, osvještavaju se osobni obrasci ponašanja, razmišljanja, osjećanja
u određenim momentima, što sve utječe na osobu i na njezino doživljavanje sebe
i drugih. Vrlo često se stanja, ponašanja i osjećanja osobe koje joj otežavaju
da živi život punim plućima, mogu povezati s nečim doživljenim u djetinjstvu.
Poruke i ponašanja važnih odraslih osoba u djetinjstvu te osobni, djetetov
odgovor na njih, nesvjesno pohranjujemo (odnosno napravljen je jedan način povezivanja
neurona u mozgu) i vrlo često ih automatski, nesvjesno, koristimo u odraslo
doba. Te automatske poruke, ponašanja i osobne odgovore na njih, nam često narušavaju
kvalitetu života, utječu na to da imamo loše odnose s drugima, da ne volimo
sami sebe, da imamo nisko samopouzdanje, snažne osjećaje krivnje, nisku razinu
energiju i još mnogo toga drugog.
Ukoliko odlučimo prekinuti te
automatske obrasce ponašanja, to znači i da smo odlučili stvoriti novi način
povezivanja neurona u mozgu. Budući da je mozak plastičan i promjenjiv, moguće
je da naučimo nove, zdravije načine razmišljanja, ponašanja što utječe i na to
kako se osjećamo. Time dajemo i primjer mladim naraštajima, našoj djeci poruku
da je moguće mijenjati se kada to odlučimo.
Pozitivan primjer
Martina, 37-godišnja majka malenog
Kreše, razvela se od muža koji ju je godinama psihički zlostavljao. Na psihoterapiji, otkrila je
mnogo sličnosti između svog bivšeg supruga i svog oca. Otac je bio hladan,
uvijek strog, često je vikao na Martinu. Martina ga se strašno bojala i već kao
vrlo mala djevojčica odlučila je da će biti poslušna, da će biti uvijek hrabra
i snažna, da neće tražiti pomoć te da će učiniti sve što treba samo da tata ne
viče. Naučila je kako da se povuče u sebe, kako da ne govori što misli, što
osjeća i što treba od drugog. S vremenom, kako je odrastala, bila je okružena
s mnogo divnih muškaraca, muškaraca koji bi sve učinili za nju, ali je
odabrala nasilnog, kojeg se morala bojati, uz kojeg nije smjela ništa pokazati,
reći, osjećati.
Kao dijete, Martina je donijela
određene zaključke kako se treba ponašati u određenim situacijama. Ta ponašanja
su joj postala nesvjesna, automatska i kao odrasla osoba ih je ponavljala. Kada
bi pored nje bio netko tko je nasilan, ona je znala kako se treba ponašati, to
joj je bilo poznata situacija. Njezin mozak je bio upoznat s tim emocionalnim
reakcijama i taj neuralni put se osnaživao mnogo puta u Martininom životu.
S 37 godina, Martina je odlučila
da ne želi više tako živjeti, da više ne želi biti ljuta na bivšeg supruga,
njegove riječi, da se ne želi više povlačiti u sebe kada ima nešto reći.
Odlučila je naučiti kako prepoznati vlastite osjećaje i potrebe, kako se
zauzeti za sebe na asertivan način, kako reći “dosta” te kako prestati biti
ljuta na bivšeg supruga i tatu koji je nikada nisu razumjeli i prihvaćali. Naučila
je kako postati doista smirenijom, opuštenijom, zadovoljnijom sobom i svojim
životnim postignućima.
Psihoterapija je način kako se
mogu stvoriti novi načini kako se neuroni u mozgu povezuju što onda utječe na
to kako se osjećamo, što mislimo o sebi i drugima te kako se u konačnici
ponašamo. Upravo zbog toga, psihoterapija je korisna za svakog. Stoga, ako i vi
želite uvesti nove promjene u svom životu, javite nam se u Centar
Proventus.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog i psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
