Ova je kriza kao povećalo – povećala je društvenu nejednakost u psihičkom zdravlju - Ordinacija.hr
Psiha

Psiha

Ova je kriza kao povećalo – povećala je društvenu nejednakost u psihičkom zdravlju

Photo: Igor Soban/PIXSELL

Ljudi visokog socioekonomskog statusa prošli su bolje od ostalih. Pandemija je dobrostojećima pomogla da se uspore, fokusiraju se na sebe i svoje potrebe, kaže nam dr. sc. Nataša Jokić-Begić.

Psihičko zdravlje, alarmantni porast broja pokušaja samoubojstava djevojčica, kako mladima pomoći da se nose s teretom vremena u kojem živimo… Neke su to od tema o kojima smo razgovarali s profesoricom psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu dr. sc. Natašom Jokić-Begić.

Najprije potres i pandemija, onda i recesija – kako su se odrazili na naše psihičko zdravlje? Kako smo?

Vrijeme u kojem živimo zaista je zahtjevno. Već i prije pandemije se govorilo o pogoršanju psihičkog zdravlja građana, pogotovo u razvijenim dijelovima svijeta. Brojni su razlozi: od ubrzanja života, nepredvidive budućnosti, globalizacije, kulture straha o kojoj sociolozi govore zadnjih 30-ak godina, do imperativa zdravlja i sreće za koje se odgovornost svaljuje isključivo na pojedinca. Svjetska zdravstvena organizacija i stručnjaci za psihičko zdravlje već desetljećima upozoravaju na potrebu osnaživanja ljudi, pogotovo djece i mladih, jer je sasvim jasno da je moderni stil života zahtjevan za naše psihičke kapacitete. I onda se dogodi 2020. godina, potres i pandemija. Dva snažna izvora stresa, pri čemu je potres akutni, a pandemija kronični stres. I taman kad smo mislili da je nevoljama kraj, dogodi se ovaj tragični rat koji sa sobom nosi prijetnju od eskalacije i ekonomske krize. Novi kronični stres. Zadnje dvije i pol godine su zaista jedinstvene krize u povijesti čovječanstva zbog svoje globalnosti i sveobuhvatnosti. Brojni istraživački timovi diljem svijeta, pa tako i kod nas, pratili su psihičke reakcije ljudi tijekom pandemije. Nalazi su vrlo konzistentni i pokazuju da se ljudi u pravilu priviknu na sve što život stavi pred njih, ali ne svi i ne u jednakoj mjeri. Najsnažnije reakcije straha, tjeskobe i depresivnosti bile su početkom pandemije, da bi s vremenom došlo do ublažavanja neugodnih psihičkih stanja. Ljudi su se navikli na ograničenja koja su pandemijska pravila nametala, našli načina za uživanje u malim stvarima i tako se smirivali. No, čim su pravila postala ležernija, pokazalo se da je dio ljudi ostao u strahu, pretjerivao u pranju ruku, prestrašeno gledao u druge, bio konstantno u stresu.

Bi li oni takvi bili i bez pandemije?

Neki vjerojatno i bi, ali kod mnogih je upravo pandemija dovela do pojave snažne i kronične tjeskobe. U istraživanju koje smo proveli u srpnje ove godine na uzorku većem od 2000 građana Hrvatske njih oko 25% procjenjuje da im se psihičko zdravlje prilično ili ekstremno pogoršalo od početka pandemije.

Koji rizični čimbenici otežavaju oporavak?

Rod i dob. Žene i mladi ljudi u prosjeku su prošli lošije, trpjeli su i još uvijek trpe psihičke posljedice, a muškarci i stariji u prosjeku su ostali neoštećenog psihičkog zdravlja. Ljudi visokog socioekonomskog statusa prošli su bitno bolje nego ljudi niskog socioekonomskog statusa. Pandemija je ovim dobrostojećim čak pomogla da se uspore, fokusiraju se na sebe i svoje potrebe. I to je dobro za njih, ali za brigu o psihičkom zdravlju na razini zajednice to može imati nepovoljne učinke. Naime, u toj se skupini nalaze ljudi koji donose odluke, političari, rukovoditelji i ostali opinion makeri. Po onoj staroj “sit gladnome ne vjeruje”, često ne vjeruju da je ova situacija kod mnogih izazvala teškoće. Čak se čuju i glasovi koji govore da ne treba toliko govoriti o psihičkim smetnjama jer se time samo potiče “moralna panika”.

Psihologinja objašnjava simptome depresije i anksioznosti: Prepoznajte i pomozite sebi i drugima

A što je sa psihološkim posljedicama potresa?

Znanost o ljudskoj psihologiji uči nas da su dugoročne posljedice akutnih stresnih događaja manje nego onih kroničnih. Stoga smo znali da će se velika većina ljudi nakon potresa oporaviti i to se i dogodilo. Prvih dana i tjedana bili smo usplahireni, osluškivali svaki zvuk, ali s vremenom smo se umirili. Ponovno ne svi. Dva su rizična čimbenika koja su ometala opravak. Praćenje mobilnih aplikacija koje notificiraju o svakom potresu u svijetu i nedostatak potpore države za obnovu kuća. Oboje je u ljudskim rukama, ovo prvo u našim pa jednostavno izbrišite aplikaciju, ona vas samo uznemiruje, a ne pridonosi zaštiti. Ovo drugo je rukama vladajućih. I ponovno se javlja ona “sit gladnome…”. Teško je nekome iz zagrijanog zagrebačkog stana u podsljemenskoj zoni zamisliti kakav je život već drugu jesen zaredom u petrinjskom kontejneru pa stoga ovaj vladajući sasvim iskreno misli da trebamo donijeti još jedno pravilo, još jedan zakon ili još jedan akt kako bi sve bilo formalizirano.

Na kome su potres i pandemija ostavili najviše traga?

Ova je kriza kao povećalo – povećala je društvenu nejednakost, ovaj put po osi psihičkog zdravlja. Tijekom dvije godine pandemije uporno smo upozoravali da su mladi u pojačanom riziku i da je važno razumjeti njihovu poziciju, a ne na njih lijepiti etikete “bioterorista” ili od njih očekivati da se ne osvrću na pandemiju, potres, rat i sve što je oko nas, nego da se fokusiraju na školu, kao da žive u optimalnim uvjetima.

Zašto su mladi toliko pogođeni?

U životnom razdoblju adolescencije i mlađe odrasle dobi prirodna je potreba za individualizacijom, odvajanjem od odraslih autoriteta, osamostaljivanjem, provođenjem vremena s vršnjacima. Sve je to bilo osujećeno. Osim toga, svakodnevno i višekratno prikazivana crna slika budućnosti u kojoj se prijeti i nuklearnim ratom, ekonomskom krizom, nezaposlenošću i ostalim tjeskobnim scenarijima nije povoljan okvir za životnu radost, motivaciju i ambiciju. Stariji ljudi imaju ostvarene brojne životne ciljeve, partnerske veze, obitelj. Karakteristika ove krize je da je malo toga u kontroli pojedinca, što mladima posebno teško pada. Strašan je podatak da je u prvih pet mjeseci ove godine u RH za 280 posto narastao broj pokušaja samoubojstava djece do 14. godine života. To su službeni podaci MUP-a.

U porastu je i broj samoozljeđivanja. U oba slučaja izloženije su djevojčice. Zašto?

Jednim dijelom se takvi nalazi mogu objasniti boljom sposobnošću žena da prepoznaju vlastita emocionalna stanja te većom spremnošću da ih iskažu. U skladu je to s rodnim stereotipima prema kojima je ženama dozvoljeno govoriti o emocijama, iskazati tugu, tjeskobu i strahove, dok se na muškarce koji iskazuju neugodna emocionalna stanja gleda kao na “slabiće”. Do puberteta veći broj dječaka ima razne psihičke teškoće. Tijekom puberteta se taj odnos mijenja i djevojke prijavljuju više psihičkih smetnji koje se očituju kao tjeskoba ili depresivnost. Mladići se doimaju čvršćima, ali kroz život će kod njih biti više ovisnosti i samoubojstava, tako da oba roda nose svoje rizike.

Kako im pomoći?

Zaista nema ničeg važnijeg nego pobrinuti se za djecu i mlade. Otvoreno govorenje o psihičkim smetnjama i traženju pomoći je prvi oblik prevencije. Učiniti pomoć široko dostupnu je zadatak vladajućih i ako se oni na to ogluše, onda su ljudi u čiji zdrav razum trebamo početi sumnjati. S obzirom na prijetnje nuklearnim oružjem je li kod ljudi prisutan i strah od propasti svijeta? U spomenutom istraživanju iz srpnja oko 15% sudionika je iskazivalo priličan ili ekstreman strah od rata. Pretpostavljam da se kroz jesen ovaj postotak povećao, posebice u onim fazama kada su naslovnice bile pune prijetnji od nuklearnog rata. Ali zanimljivo je čega se zapravo ljudi boje. U svojoj praksi često čujem rečenicu: “Nije mene strah nuklearne bombe, nego onoga što slijedi poslije.” Kad ih pitate što zamišljaju, onda se čuju opisi postapokaliptičnih filmova, Mad Maxa i sličnih.ž

Koliko ljudi znate da su dobri kao kruh, a stalno im se događaju loše stvari? Naučite sebe staviti na prvo mjesto!

Kako se u nositi s tim strahovima, tegobama, tjeskobama…?

Mi ljudi imamo mali utjecaj na širenje virusa, još manji na ponašanje nekontroliranih političara, ali možemo imati utjecaj na svoje misli, osjećaje i ponašanje. Regulirati vlastita psihička stanja znači imati kontrolu nad vlastitom kvalitetom života. Iako su brige oko rata sada očekivane, kad god se ulovite u njima, pokušajte promisliti jesu li vam korisne ili vas samo uznemiruju. Pitajte se možete li išta korisno učiniti u ovom trenutku. Ako možete, učinite sve što bi vas moglo pripremiti za budućnost. To ne znači kupovati tablete joda, već se možda upoznati s protokolima za postupanje u izvanrednoj situaciji. Drugim riječima, ako ne možete učiniti ništa konstruktivno, nego se samo brinete, onda treba prekinuti taj iscrpljujući krug. Umirujte se kao što biste umirivali dijete. Um je moćan i ovdje je da bi nas zaštitio. Kad se ulovite da “vrtite” neki negativni scenarij budućnosti, recite si: “Dosta!” i pokušajte zamisliti budućnost u svijetlim bojama. To nije zavaravanje, to je briga za sebe.

Jesmo li društvo koje i danas stigmatizira osobe narušenog mentalnog zdravlja?

U ovim je krajevima teško biti ranjiv. Na ranjivost bilo koje vrste gleda se kao na neuspjeh. Na psihološku ranjivost se gleda kao na karakternu grešku koja je osobna i nepopravljiva. Stoga se i na traženje psihološke pomoći gleda kao na uzaludan potez očajnika. Smatra se da je psihičko zdravlje samo po sebi razumljivo, da se u njega ne treba ulagati, da mi svi trebamo biti čvrsti, stabilni, otporni. Početkom pandemije ministar Beroš je na TV-u izrekao rečenicu koja ocrtava naš dominantan stav prema psihičkim smetnjama. Na pitanje novinarke hoće li takva dramatična promjena života dovesti do psihičkih smetnji kod hrvatskih građana odgovorio je: “Neće, mi smo narod koji se voli šaliti.” Zamislite da je rekao: “Ma neće na nas korona, mi smo narod koji jede slanine i luka.” To bi svi proglasili šarlatanstvom. Istina je sasvim drukčija. Današnji okoliš je daleko sigurniji za naše tjelesno, ali bitno pogubniji za naše psihičko zdravlje. Život je složeniji, ubrzaniji, nestabilan. Zbog karakteristika našeg psihološkog aparata koji teži predvidljivosti, današnji način života nužno proizvodi tjeskobu. U situaciji smo da nam je potrebna “javnopsihološka” akcija u kojima bi se ljude poučavalo o emocijama, o mentalno zdravstvenoj pismenosti i higijeni, u kojem bi se micala stigma sa psihičkih smetnji i traženja psihološke pomoći. Odlazak psihologu bi trebao biti kao odlazak stomatologu – dio osobne zdravstvene higijene.

Kako uopće raditi na vlastitoj psihološkoj dobrobiti?

Moderna znanost pokazuje da je psihičko i tjelesno zdravlje neraskidivo vezano. Stoga brinuti o svom tjelesnom zdravlju i kondiciji znači ujedno voditi računa o psihičkom zdravlju. No vrijedi i obrnuto. Bez njegovanja psihičkog zdravlja neće biti ni tjelesnog. Uvedite tjelovježbu u dnevnu rutinu, zdravo se hranite, pijte dovoljno tekućine, održavajte skladne socijalne odnose, posvetite svako dan bar 15 minuta sebi, provedite vježbe disanja bar tri minute u svakome danu, naučite prepoznati misli koje vam samo štete, dozvolite sebi i suzu i tugu i ljutnju, sve su to pratilje života, ali ne dozvolite da vas ova kriza omete od vlastitih vrijednosti i ciljeva. Mnogo više savjeta pronađite na platformi www.kakosi.hr.

U prvom valu pandemije s grupom studenata osnovali ste udrugu “Kako si?” čiji je rad nedavno iznjedrio i prvu knjigu?

To je jedna prekrasna priča na koju sam neizmjerno ponosna. U ožujku 2020. počinjala sam s predavanjima na izbornom kolegiju na kojem uobičajeno posjećujemo različite psihijatrijske ustanove produbljujući znanja o psihičkim smetnjama. No pandemija nas je prestigla i ustanove koje smo trebale posjetiti su se zatvorile za posjete studentima. A onda se dogodio potres. Trebalo je osmisliti kolegij u tim novim uvjetima. Moje iskustvo iz divljih 90-ih govorilo mi je da smo na pragu pandemije psihičkih smetnji, a na kolegiju sam imala grupu entuzijastičnih, znatiželjnih, pametnih i sposobnih mladih ljudi. U roku od dva dana nakon potresa pokrenuli smo platformu “Kako si?”. Crnim vijestima smo odlučili odgovoriti jedinim što imamo – entuzijazmom, optimizmom, znanjem i vještinama koje su studenti ubrzano razvijali. Pomagali smo ljudima putem e-savjetovanja, psihoedukacijom kroz stručne članke koje smo objavljivali na web-stranicama, divnim ilustracijama koje su same po sebi izgledale utješno. Odličan spoj mladenačkog entuzijazma i znanja o modernim medijima i mog iskustva kojeg su oni upijali. I onda je kolegij došao kraju i shvativši koliko smo vrijednog učinili, odlučili smo da trebamo s time nastaviti te smo osnovali udrugu “Kako si?”. Danas u njoj pružamo usluge savjetovanja uživo i online, objavljujemo psihoedukativne članke, provodimo projekte usmjerene na osnaživanje mladih, a izdali smo i knjigu “Kako si? – znanstveno utemeljene lekcije kako sustavno raditi na psihološkoj dobrobiti”.

Kako poraditi na sebi da na pitanje “kako si?” možemo odgovoriti: “Odlično.” Ili barem: “Dobro”?

Ovo su junačka vremena i u njima se ne treba dodatno junačiti. O ovome će se jednog dana pisati knjige i snimati filmovi i svatko od nas će biti glavni junak. Zato je važno da sačuvamo zdravlje, i psihičko i tjelesno. Biti odgovoran ne znači samo cijepiti se, nositi masku i prati ruke. Biti odgovoran znači i ne preplavljivati se vijestima, jer nam samo škode. Biti odgovoran znači i maknuti aplikacije za potrese iz mobitela, one ničem ne služe osim što vas uznemiruju. Biti odgovoran znači razumjeti da su neugodne emocije sasvim normalna pratilja života, a ovakvog vremena pogotovo, pa od sebe ne tražiti stalni osjećaj sreće i zadovoljstva. Prema sebi i drugima treba biti nježan, smanjiti zahtjeve i shvatiti da nam je sada važno izaći iz svega ovoga živ i zdrav, a sve ostalo ćemo već stići.

Razgovarala: Marina Borovac

Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo