Jeste li gledali film s Melom Gibsonom „Što žene žele? Film u kojem jednom muškarcu ženski rod sam po sebi nije jasan sve dok se nekom čarolijom ne dogodi da uspijeva čuti svaku misao svake žene.
Jeste li gledali film s Melom Gibsonom „Što žene žele”? Film u kojem jednom muškarcu ženski rod sam po sebi nije jasan sve dok se nekom čarolijom ne dogodi da uspijeva čuti svaku misao svake žene. Iako mu u početku nije bilo lako pratiti ni razumjeti čitavu bujicu emocijama obojanih misli, u konačnici shvati što je u pozadini tih misli i koliko su zapravo žene nekada nesigurne i koliko im je teško s vlastitim mislima (to je moja interpretacija).
Što je u glavi onog drugog?
U svom svakodnevnom radu s mladima shvatila sam da se između odraslih (najčešće roditelja) i mladih (njihove djece) često puta dobrom odnosi ispriječi jedno nerazumijevanje toga što je u glavi onog drugog. Roditelji ne znaju što se zbiva u tim glavama koje su im do nedavno sve povjeravale i imale s njima bliski odnos, a onda odjednom toga više nema i vlastito dijete im postaje jedan mali alien u kući kojega hrane, o kojemu brinu, daju nagrade i kazne ali nemaju pojma što taj alien uopće želi i kako kotiraju u njegovim očima. Prilično nezgodan period, zar ne?
Negiranje njihovih osjećaja budi nerazumijevanje
Iako nisam Mel Gibson i ne mogu čuti misli tih mladih ljudi (a ni profesija psihologa me nije osposobila u toj vještini), oni sami mi govore koliko su zbunjeni, kako se osjećaju i kako često puta ni sami ne znaju što žele. Ono što se događa s fiziološke strane je jedna bujica hormona za koju im moramo odati priznanje jer zaista nije lako nositi se sa svakodnevnicom kada smo na vjetrometini utjecaja raznih hormona. To smo i mi odrasli mogli bar u nekom periodu života iskusiti na vlastitoj koži.
Osnaživanje djeteta – dobri temelji za izgradnju samopouzdanja
Nadalje, njihovi životi su na prekretnici iza koje ne znaju što ih čeka: koja škola, koji fakultet, što ako pogriješim u odabiru, što ako ne uspijem… Puno je to pitanja na koja nema odgovora. U ovom periodu im je društvo jako važno i ako se tu osjećaju neprihvaćeno i/ili odbačeno tada je crnilo u svim segmentima. Društvo je to zbog kojega se osjećaju dobro ili loše, važno ili nevažno. I ono što se nama može činiti nebitno, njima je sve. Negiranjem njihovih osjećaja vezanih uz prijatelje i ljubavne veze samo će produbiti nerazumijevanje. Kada ozbiljno pričaju o svojim problemima treba ih shvatiti ozbiljno. Ni mi ne bi voljeli da netko umanjuje naš problem koji imamo primjerice na poslu.
Anoreksija i bulimija – poremećaji u prehrani koji zahtijevaju stručnu pomoć
Dakle, što mladi zapravo žele čak i onda kada ne znaju što žele?
Razumijevanje
- Razumijevanje da im je nekada loš dan i da će onda možda dobiti lošu ocjenu, da će odbrusiti, zalupiti vratima. Svi imamo takve dane i naravno da ne treba tolerirati agresiju, no ako reagiramo napadom zauzvrat ćemo sigurno dobiti napad. Ako ih pitamo što se zbiva, jesu li ok, reakcija će sigurno biti drugačija. A i bit će im neugodno zbog onog lupanja vratima.
Iskreno (i dozirano) zanimanje za njih
- Roditelji se možda nekada osjećaju kao policajci kada pri povratku djeteta iz škole krenu s uobičajenim pitanjima: Kako je bilo u školi? Dobro. Ima što novo? Nema. I tako u krug, iz dana u dan. Ne samo da se vi osjećate kao policajci, nego vas djeca tako i doživljavaju. Ako se razmjena informacija svodi samo na školu, imaju dojam da vas ništa drugo ne zanima. A vas zanima ali se bojite pitati. Savjet djece je – pitajte! Pitajte ih na drugačiji način – pitajte jesu li se uspjeli izvući kemiju da ih profesor ne prozove, jesu se zabavili pod velikim odmorom, jel idu van za vikend ili imaju posla… Dodajte malo humora. Oni vole humor, vole da ih se tretira kao male ljude od krvi i mesa. Ako se baš ne daju, ispričajte im kako vama šef ide na živce. Pitajte ih jel imaju kakav savjet za vas.
Kada najbolje namjere nisu najbolje za vaše dijete…
Kompromise
- Moja parola s mladima je „koliko odgovornosti toliko slobode“ i da svako ponašanje nosi posljedice. Koliko god im se ne sviđa kada prebacim odgovornost na njih za to da su sami odgovorni što su im roditelji zabranili izlaske, na kraju se uvijek slože. Svjesni su oni da posljedica mora biti. Iako ih žele zaobići. Oni žele da preispitujete svoje kazne, odnosno da ponekad vidite je li kazna prerigidna i može li se napraviti neki kompromis. Naravno da to neće biti oko svega, ali dobro je učiti ih pregovorima i dogovorima. Kompromis može rezultirati obostranom koristi.
Brigu i pažnju
- Mladi jesu već (polu)odrasli ljudi, ali i dalje žele vašu ljubav, brigu i pažnju. Koliko god izgledalo da to odbacuju (posebno pred društvom) informacije koje dobijem od njih jest da im i dalje sve to treba i ako to izostane osjećaju se kao da su roditelji „odustali“ od njih, kao da im nije stalo. Budite dosadni. Ubacite im usput dok prolazite pored njihove sobe da ih volite i da ste sretni što je vaš/a. S izljevima ljubavi se treba nekada i kontrolirati da ih ne dovedete u neugodnu situaciju: jer nikome ne bi bilo ugodno da na odlasku na maturalac mama suze roni i viče djetetu neka se čuva, da ga voli najviše na svijetu, neka dobro jede, itd…
Nadam se da će ovi mali naputci pomoći roditeljima da bolje razumiju svoje male aliene i da barem djelomično shvate njihove potrebe. U konačnici, kao utjehu svim roditeljima mogu reći da će i ovaj period proći i da će svi preživjeti.
Mogu li ljetna prijateljstva ostati trajna?
Foto: Shutterstock
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
