“Terapeut koji utjelovljuje bezuvjetan pozitivan odnos prema bilo čemu što klijent doživljava, njeguje terapeutski odnos. Bez terapeutskog odnosa, nema psihoterapije”, Noah Rubinstein.
Psihoterapijom do bolje kvalitete života
Došla je. Razočarana. Tužna. Ljuta. Frustrirana. Uplašena.
Zadnjih nekoliko mjeseci promatrala je kolegicu s posla kako se iz nesigurne i bojažljive osobe pretvara u sigurnu osobu koju strah više ne paralizira da izrekne što treba; čiji se odnos s djecom i mužem naočigled popravio. Jednog jutra shvatila je da je to upravo ono što njoj treba – da nauči kako da preuzme kontrolu nad svojim životom. Dosta joj je biti frustrirana i nervozna. To nije dobro: niti za nju, niti za njezinu djecu.
Nazvala je. Dogovorila je termin i sada stoji pred portafonom. Pozvoni, vrata se otvaraju, jedna pa druga. Dočekuje je jedna ženska osoba sa osmjehom. Čini joj se draga. Hoće li mi ona znati pomoći, pitala se. Nije znala od kuda da krene, što točno treba reći, što se od nje očekuje. Prvi puta se nalazi u ovakvoj situaciji. Prvi puta je odlučila otići nekome tko se naziva psihoterapeutom, iako nije sigurna niti da razumije sve u vezi toga. Odjednom počne pričati o svoje dvoje malene djece, o mužu od kojeg se rastaje. Nekakav mir je u ovoj sobi, pomisli, i nastavi pričati kako je ljuta na njega, kako se je dvije godine pripremala za odlazak od njega i sada je to konačno učinila.
Predugo je šutnja i nervoza vladala njihovim domom. Djeca su u međuvremenu postala nekako tužna, nesretna, ljuta. Mlađe dijete počelo je piškiti po noći, a starije odbija ići tati, buni se i ljuti, a njoj je teško nositi se sa svime time. Što da radim? Kako ćete mi pomoći? Od nje je očekivala odgovore koje sama nije znala pronaći. Htjela je da joj kaže da je sve u redu, da ne ludi, da će joj ona znati pomoći što da učini da se konačno smiri.
Cilj psihoterapije je pomoći klijentu da otkrije vlastitu životnu priču, da otkrije svoje osjećaje, da se nauči nositi sa svojim životom. Cilj psihoterapije nije baviti se drugim ljudima o kojima klijent priča, njihovim postupcima ili životima, već svijetom kakav ga klijent percipira, doživljava, proživljava. Psihoterapeut koji surađuje s klijentom, vjeruje da klijent zna bolje samog sebe nego što ga može znati psihoterapeut. Upravo zbog toga psihoterapeut nema odgovore. Klijent ih ima i ukoliko odluči, uz pomoć psihoterapeuta može početi istraživati svoje osjećaje, misli, doživljaje, sagledati stvari na nov, drugačiji način, donositi neke nove odluke i zaključke o sebi, drugima, svijetu kojem je okružen.
Psihoterapija je bazično odnos koji se gradi između psihoterapeuta i klijenta. Upravo taj odnos omogućava klijentu da se osjeća sigurno te da može imati povjerenja u psihoterapeuta da kaže ono što ne bi nikada rekao nikome – niti partneru, niti roditelju, niti prijatelju, često čak niti samom sebi. Taj odnos omogućava osobi da sagleda stvari na način na koji sam vjerojatno nikada ne bi mogao jer problemi najčešće nastaju u odnosima (sa roditeljima, braćom/sestrama, drugim osobama koje su bitno utjecale na naš život) pa se postojeći problemi trebaju i riješiti kroz odnos. Jednom kada se izgradi dobar odnos između klijenta i psihoterapeuta, tada klijent ima osjećaj da može reći svoje najveće tajne i strahove bez da se netko iščuđava iz njega, da ga kritizira, omalovažava ili posramljuje. Odnos između psihoterapeuta i klijenta jedinstven je. Psihoterapeut nudi sigurno mjesto. To je najsličnije kada roditelj bezuvjetno nudi sigurno mjesto svom djetetom. Psihoterapeut postavlja pozitivne granice i pravila vezano za odnos te sam proces što također stvara osjećaj sigurnosti i povjerljivosti.
Psihoterapeut nije čarobnjak već osoba sa specifičnim znanjem kako da izgradi specifičan odnos s klijentom te kako da postavlja pitanja koja će klijentu pomoći da otkrije više o sebi, da produbi temu o kojoj razgovaraju, a da to bude sigurno za klijenta. Psihoterapeut je empatični refleksivni slušač koji nastoji biti usklađen sa klijentovim viđenjem svijeta. Psihoterapeut se služi intuicijom i iskorištava svoje osjećaje koji se probude u njemu slušajući klijentovu priču u svrhu produbljivanja terapeutskog procesa. On ima zadaću da empatički, s uživljavanjem u ono što klijent govori, bez da pri tome izgubi vlastiti pojam o sebi, promatra kako se klijent ponaša. Postavljanjem pitanja koja su ponekad obzirna, ponekad vrlo konkretna, a ponekad refleksivna također su tehnike koja psihoterapeutu služi da produbljuje klijentov uvid u svoj svijet i odnose prema sebi i drugima. Psihoterapeut je partner na putu promjena u klijentovom životu, ali on ne upravlja njima, već je pažljiv sudionik u tom procesu.
Nakon deset mjeseci psihoterapije, dogovara se sa svojom psihoterapeutkinjom za prekid odnosa. Odjednom osjeća strah kako će sada sama bez nje. Već se gotovo navikla na ritam dolaženja, svaki četvrtak u 15 sati. Može li ona to, pita se. Psihoterapeutkinja joj nježno i sigurno kaže – možeš ti to, sa tako dobro poznatim blagim izrazom na licu.
Mogu ja to, pomisli odlučno, mogu ja to! U ovih nekoliko mjeseci naučila je toliko toga o sebi, o svojoj djeci i svom odnosu prema njima, o svom odnosu prema bivšem suprugu i o sebi u kontekstu partnerskih odnosa, o svom djetinjstvu, o svojim roditeljima. Plakala je, ljutila se, protestirala, bila uplašena, ljubomorna, naučila kako biti nježna prema sebi, kako se brinuti za sebe. Naučila je toliko toga o sebi, postala je svjesna tolikih vlastitih ljepota. Dobila je mogućnost da se stvarno upozna, da se nauči nositi sa svojom ljutnjom, strahom, ljubomori, tuzi u teškim i stresnim trenucima, da nauči nove, zdravije vještine kako da se nosi sa svojim osjećajima i životnim situacijama koje te osjećaje bude, kako da se zavoli, kako da se prihvati kao jedinstvenu i neponovljivu. “To“ da će dobiti, “to – novi život i pogled na njega“, tome se nije ni u snu nije nadala.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
Za sva pitanja možete se javiti na:
jelena@centarproventus.hr
tatjana@centarproventus.hr
