Kada sam krenula pisati ovaj članak, prvo sam se zapitala zašto je tema baš žene koje ne žele djece a ne primjerice ljudi koji ne žele djecu.
Izostavljanje spola činilo mi se puno adekvatnijim i pravednijim no onda sam shvatila zašto je tema baš posvećena ženama koje ne žele djecu a ne općenito ljudima. Naime, u našem većinom patrijahalnom društvu normalno je i očekivano da žene žele djecu, obitelj i brak dok se muškarci uglavnom ne doživljavaju tako.
Za muškarca je prihvatljiva činjenica da je do zlatnih godina dogurao neoženjen i bez djece i u većini slučajeva se to pripisuje njegovoj divljoj mladosti i neskrašavanju s boljom polovicom. Muškarac koji izjavi da ne želi brak i djecu nije toliko čudan koliko je čudna žena koja se usudi takvo nešto reći. Sada generaliziram – što kao stručnjak uglavnom ne činim – no napominjem da ovdje ipak obraćam pažnju na jedan generalni sav patrijaharnog društva. Nažalost, razlike između spolova postoje, činimo ih mi ljudi i osobno vjerujem da ih ne čine svi. No zbog određenog broja ljudi koji čini, pojedini spol (u ovom slučaju žene), zaista se može osjećati prilično neugodno zbog njih. Ono što je dozvoljeno muškarcu, nije ženi. Predrasuda vezano uz spol ima puno a jedna od njih je i da nešto nije u redu sa ženom koja ne želi obitelj i djecu.
Ako ste se i sami pitali kako to da postoje žene koje ne žele djecu i što je u pozadini njihovih životnih planova, ovim člankom odgovorit ćemo na dio tih pitanja.
Prvo bi htjela skrenuti pažnju da je u redu i normalno ako netko ne želi djecu. Svatko bira svoj način života i kao što ne propitujemo kako je moguće da je nekome idealno živjeti na nekom udaljenom otoku u krajnjoj izolaciji a nekome drugome u centru (pre)napučenog grada, tako ni ovo ne bi trebalo u nama izazivati zgražanje.Kada psihologinja postane mama: Naučila i savjetuje 3 stvari kojih se žene inače užasavaju
Svatko od nas je jedinka za sebe i od druge jedinke se razlikuje na nebrojeno mnogo načina. Ono što često volimo misliti jest da je baš naš način ispravniji i normalniji od tuđih – no to zaista nije tako. Svatko od nas ima svoj pogled na svijet koji ovisi o našim osobinama ličnosti, odgoju, utjecaju značajnih figura iz djetinjstva, iskustvima koja smo prošli… Nijedan pogled nije „kriv“ nego specifičan i formiran od strane te osobe. Kada netko ima poglede na život slične našima, tu smo osobu skloni odobravati i sviđa nam se više nego osoba koja je drugačija od nas. I u redu je da nam se netko sviđa više ili nam zbog tih pogleda više paše, no nije u redu ako nekoga tko je drugačiji od nas osuđujemo.
Ako mi cijeli život maštamo o velikoj obitelji s puno djece i razumijemo žene koje su svoj život podredile djeci, u isto vrijeme ne bi trebali osuđivati one koji svoj život ne vide tako. Postoji razlog zašto je netko odabrao jedan životni put a netko drugi – drugi.
Svatko tko ima dijete – bilo jedno ili više – zna da ono osim puno veselja i lijepih trenutka sa sobom nosi i puno neprospavanih noći, odricanja, vremena… Kada je u pitanju žena, postoji i određena stagnacija u poslu barem u onom minimalnom vremenu koliko je potrebno da žena rodi i oporavi se nakon poroda. Većina majki nije spremna početi raditi ubrzo nakon poroda a i dijete prirodno treba nekoga tko je uz njega 24 sata dnevno. Obaveze i odgovornost spram djeteta su velike i nije svatko spreman izmijeniti svoj život radi djeteta. Je li to sebično – nije. To je dobro poznavanje sebe, svojih kapaciteta, prioriteta i želja. Sebično bi bilo imati dijete pa ne brinuti o njemu jer nismo spremni promijeniti svoj život zbog tog bića. No odlučiti da takav život nije za nas nije nimalo sebično.
Drugi nisu naše kopije
I bez obzira koliko nam bilo teško shvatiti nečije poglede na svijet, imajte na umu da drugi ljudi nisu naše kopije i da je u redu da drugačije razmišljaju. U redu je da žena želi uživati u životu, putovati, graditi karijeru, živjeti bez obaveza i provoditi vrijeme bez djece. To je njezin pogled na život. Uvjeravanju da su djeca izvor veselja nema smisla jer ona mogu biti izvor veselja vama – njoj možda nisu. Barem ne dugoročno.
Obijanje bliskosti
Nadalje, nekada osim autentične želje za životom bez djece postoji i dublja pozadina o tome zašto žena ne želi dijete. Može se raditi o zabrani na bliskost, a bez bliskosti nema ni puta da stvorimo obiteljski život s djetetom.
Tko je danas usamljeniji – oni u vezama ili “solo igrači”?
Što je zabrana na bliskost? Zabrana na bliskost može se očitovati na način da žena konstantno izabire krive partnere i nakon prekida s njima potvrđuje određeno uvjerenje: npr. „Svi su muškarci isti“, „Ni na jednog muškarca se ne možeš osloniti“, „Svi će te ostaviti“, itd. Iako se čini da se takve stvari njoj događaju, činjenica je da postoji razlog zašto odaberemo osobu koja će nas povrijediti/prevariti/ostaviti. Posebice ako je to obrazac koji se učestalo ponavlja. Nekako se uvijek dogodi da se toj ženi ne svide dobrice, da joj nisu privlačni ili ih jednostavno ni ne primjeti. Jer nije da ne postoje dobri muškarci samo ih ona ne nalazi. U pozadini može biti zabrana na bliskost koja se razvila u djetinjstvu uslijed situacija koje je ta žena proživjela s roditeljima i roditeljskim figurama.
Možda je gledala mamu i tatu kako žive u nesretnom braku pa je negdje podsvjesno donijela odluku da je bolje biti sam (i onda si to u odrasloj dobi ulaženjem u vezu s neadekvatnim muškarcima i potvrđuje); možda roditelji nisu reagirali na njezine potrebe pa je duboko nesvjesno odlučila da nitko neće reagirati i da je bolje onda ne zbližavati se s drugima… Tko zna. No uz zabranu na bliskost teško je željeti dijete. Zabrana koje imaju ljudi većinom nisu svjesni i moguće ih je osvijestiti na psihoterapiji. No bez osviještavanja i psihoterapije proživjet će život u skladu sa svojom zabranom.
Traume i određena iskustva koja su se urezala ženi u pamćenje mogu utjecati na njezinu životnu odluku o tome da ne želi dijete. Strah da se djetetu nešto ne dogodi, strah od poroda pa onda i od činjenice da bi se na tom porodu moglo nešto dogoditi njoj i/ili djetetu, nekada može biti jači od želje. I sama sam imala brojne strahove (i vjerujem da ih velik broj žena ima), no kada je taj strah na razini fobije i kada je toliko jak da nadilazi sve drugo, tada nije dovoljno „stisnuti zube“ i uhvatiti se ukoštac s njim.
Nekada su traumatska iskustva iz prošlosti takva da žena zaista ne želi riskirati i da je ok s odlukom da ipak nema dijete. Iz njezinog referentnog okvira ta opcija nije moguća. I treba je poštivati ukoliko ne želi raditi na njoj.
Razloga zašto netko ne želi imati dijete je mnogo i vjerujem da ovim člankom nisu svi pokriveni jer je to nemoguće. No intencija ovog članka je da prije nego osudite „karijeristicu“ koja ne želi dijete dvaput promislite. Postoji razlog zašto ne želi a u konačnici radi se o životu te žene, a ne vašem. Ako vjerujete da vi imate pravo živjeti život kako želite, odabrati posao koji vam se sviđa, partnera koji vas privlači, fotelju koja je vama udobna a možda ne bi pobjedila na izboru za miss fotelja – zašto onda i ta žena ne bi imala pravo organizirati svoj život onako kako ona misli da će joj najbolje odgovarati?
Foto: Shutterstock
