Ako dijete ne uspije odraditi rane integracije te ostane i u ostatku života fiksirano u crno-bijelom modelu funkcioniranja, to je put prema manje zrelim formama ponašanja.
Dokazi iz medicinske znanosti govore nam da se ljudsko ponašanje može promatrati iz četiri perspektive: biološke (koja se bazira na prirođenim faktorima, građi mozga, interakcijama između neurona gdje su bitni kemijski prijenosnici), psihološke (ova komponenta uključuje razvojno stečene obrasce ponašanja, emocija i vjerovanja, a pri tome su odnosi s drugima ljudima temeljni), socijalne (čovjek kao društveno biće ima i socijalne potrebe) te duhovne (ovdje spada pronalazak dubljeg smisla i spoznaja). Iz ove četiri perspektive moguće je pristupiti i razumijevanju zrelih i manje zrelih, odnosno nezrelih obrazaca ponašanja.
Razlike psihičke zrelosti i nezrelosti
Psihodinamski gledano, zrelost bi bila analogija postizanja mjere i sklada u procjeni sebe, ali i bitnih drugih osoba. Zrela osoba je relativno dobro integrirana prema van, u okviru socijalnih normi, ali postoji i unutrašnji model integracije, odnosno usuglašenost sa svojim “unutrašnjim ja”. S druge strane, nezrelost je povezana s deficitima u strukturi ličnosti koji onemogućuju postizanje mjere i sklada. To obično znači da vanjska slika o sebi nije u skladu s unutrašnjom slikom, odnosno vanjska i unutrašnja psihička realnost su u određenom sukobu ili čak jakoj kontradiktornosti.
Usamljeni ste i anksiozni? Prošećite gradom u društvu psihologa i izgradite psihološku otpornost
Primjer je kada se netko na van prikazuje snažnim i moćnim, sklon je ponižavanju drugih, a suštinski se osjeća jadno, nezaštićeno i duboko nesigurno. Upravo psihološko okruženje i bitni odnosi ranog razvoja temeljni su za formiranje strukture ličnosti. Okvir predstavlja odnos dijete-roditelj unutar kojeg dolazi do brojnih interakcija. Ako kroz rani razvoj dijete dobije poruku od roditelja da doživljavanje sebe kroz pozitivnu afektivnu valenciji može povezati s problemskim situacijama i doživljajima (koji idu više kroz negativnu afektivnu valenciju) te ako dijete uspije internalizirati (unijeti u psihu) doživljaje drugih osoba kao pozitivne i problemske u okviru iste cjeline, to je put prema zrelijim formama ponašanja.
Dakle, zrelije forme ponašanja bliže su cjelovitosti, koja je po definiciji bliža istini od fragmentiranosti. Ako dijete ne uspije odraditi rane integracije te ostane i u ostatku života fiksirano u crno-bijelom modelu funkcioniranja, to je put prema manje zrelim formama ponašanja. Fragmentiranost bi značila da osoba sebe vidi u krajnostima, krajnje idealizirajuće ili, s druge strane, krajnje devaluirajuće i bezvrijedno. Isto tako, fragmentiranost po pitanju procjene drugih ljudi značila bi da se druge ljude procjenjuje isto tako u krajnostima, kao apsolutno ispravne i nepogrešive ili kao potpuno bezvrijedne.
Roditelji daju podršku djeci riječima i savjetima, ali i vlastitom prisutnošću. Obiteljska atmosfera bitan je faktor sigurnosti djeci, jer djeca upijaju dijelove te atmosfere i integriraju navedeno u svoj um. Evolucijski gledano, zrelost je korisnija od nezrelosti jer ostavlja više prostora za sekundarne prosocijalne emocije i ponašanja kao što je empatija, dok nezrelost previše energije troši na bazične emocije (strah, ljutnja, bijes i sl.) i ostavlja manje prostora za empatiju.
Rascjep – heroj djetinjstva, protivnik odraslosti!
U podlozi fragmentiranosti psihološki je mehanizam obrane koji nazivamo rascjep. Rascjep u sasvim ranom razvoju ima adaptivna obilježja jer je crno-bijelo gledanje na život primjereno psihi djeteta tijekom ranog razvoja. Rascjep neki zovu herojem ranog razvoja, ali problemom i protivnikom zdrave odraslosti. U odrasloj dobi, ako je rascjep ostao temeljni mehanizam obrane, osoba ne može sebe doživjeti u cjelovitosti, nego se vidi rascjepkano, a ove rascjepkane dijelove ličnosti ne može spojiti u cjelinu. Primjer su patološki narcistična ponašanja, kada osoba smatra da je vrednija od drugih pa koristi ponižavanje drugih. U ponižavanju ova osoba prolazno osjeti olakšanje, ali suštinski se ne osjeća bolje jer stalno mora isticati svoju vrijednost kroz ovakve, suštinski maladaptivne modele ponašanja.
Brzo se naljutite i reagirate burno? Evo kako se odmah smiriti i kontrolirati bijes
Umjesto da se suoči sa svojim unutrašnjim svijetom, koji je često kaotičan, a temeljno pun nesigurnosti, nezrela i patološki narcistična ličnost smiruje se “izvana”, ali ovo smirenje nije dugog vijeka. Praktički, bježeći od samog sebe, usmjerava svoje loše dijelove na druge i ti drugi postaju spremnik za loše osjećaje s kojima ne zna kako se nositi. Sebe pri tome vidi kao ispravnu, poštenu, osobu bez potrebe za promjenom, čime se problem dodatno komplicira jer se tako udaljava od istine. Umjesto priznanja sebi i hrabrosti da se suoči s unutrašnjim problemima (ili psihološkim demonima), nezrela ličnost razvija kompletnu strategiju prebacivanja problema na van. S obzirom na to da se radi o bazičnoj psihološkoj neistini, ona prije ili kasnije teži razotkrivanju, a nezrela ponašanja postaju upadna okolini te okolina na razne načine pokazuje distancu prema navedenim ponašanjima ili osobama. Ovisno o stečenoj životnoj i socijalnoj poziciji, nezreli modeli ponašanja teže, prije ili kasnije, određenom urušavanju.
Patološki narcizam je suštinski gubitnička strategija jer se bazira na dihotomiji “svemoć-nemoć”. Sve je u ovoj dihotomiji dvojbeno jer “svemoć” nije tako moćna s obzirom na to da se lako rastapa poput pjene, a ni “nemoć” nije potpuno slaba jer može biti poticaj za unutrašnju promjenu i put prema vlastitim istinama. Dok percepcija sebe iz pozicije “svemoći” obrambeno štiti, osoba se “drži na površini”, ali psiha teži razotkrivanju. Ulazak u ovaj drugi mod, a to je “nemoć”, brutalno prizemljuje osobu s ponašanjima iz kruga patološkog narcizma. Ovi padovi su bolni, a sukladno tome su česte i teže depresivne reakcije.
Promjena je moguća!
U trenutku kada nezrela, patološki narcistična ličnost shvati da su bitni životni odnosi oštećeni ili uništeni upravo poradi ponašanja nje same, moguća je promjena, ako dođe do početka procesa rada na sebi. Dobar primjer rada na sebi je psihoterapija. Ovdje opet postoji pitanje je li se netko uključio na psihoterapiju iz autentičnih motiva (realna želja za promjenom nekih modaliteta svog funkcioniranja) ili se radi o sekundarnim, odnosno reaktivnim faktorima (okolina to traži od osobe). Ovisno o autentičnosti motivacije, rad na sebi može dovesti do manjih ili većih promjena, odnosno ako ne postoji dostatna motivacija, tada se “s figom u džepu” ne može očekivati bilo kakva kvalitativna promjena jer nema dubljeg uživljavanja u problem. Jako je bitno prihvatiti da je psihoterapija proces koji traje i zahtjeva konstantnost i predanost. Psihoterapeut nije netko tko misli da zna razgovarati lijepo s ljudima i stekao je “diplomu života ili diplomu ulice”, nego stručnjak koji je pohađao dugogodišnje edukacije te je nakon uspješno završene edukacije stekao potvrdu stručnog tijela nadležnog za tu psihoterapijsku metodu.
Dakle, ako osoba želi promijeniti nezrela, disfunkcionalna ponašanja, bitno je pod jedan prihvatiti problem, pod dva imenovati ga i pod tri uključiti se u nekih od dokazanih psihoterapijskih procesa. Ljudski um kontinuirano evoluira i podložan je promjenama, kroz razne interakcije s faktorima “vanjskog ja”, odnosno okoline (analogija vanjske realnosti), ali i faktorima “unutrašnjeg ja”, odnosno unutrašnje psihičke realnosti. Ljudska izdržljivost (rezilijencija) može pomoći u suočavanju s raznim životnim izazovima, a psihoterapija je prijatelj ljudskoj rezilijenciji i može je dodatno ojačati. Zapadna kultura stvorila je najusamljenija društva u ljudskoj povijesti.
Usamljenost je fenomen koji može biti prisutan i kod ljudi koji održavaju odnose s drugim ljudima, no ti odnosi su nezadovoljavajući i površni. Fascinantni su rezultati najdugovječnije studije o sreći, koju od 1938. godine u kontinuitetu vode kolege s Harvarda. Studija prati živote ljudi cijeli njihov život i pri tome gleda što je bitno za zdravlje i sreću.
Profesor psihijatrije s Harvarda Robert Waldinger nedavno je objavio i knjigu (The Good Life: Lessons from the World’s Longest Scientific Study of Happiness) s rezultatima studije koji pokazuju da su za zdravlje i sreću u životu ključni dobri odnosi, pri tome trajanje i kvaliteta odnosa s drugim ljudima direktno pridonose razini sreće i zdravlja pojedinca. Daljnji zaključci istraživanja su da dobar život nije nužno lagodan život. Isto tako ne moramo stalno biti sretni (kako sugeriraju poruke s društvenih mreža). Održavanje dobrih odnosa na poslu isto nas čini jačima. Zdravo upravljanje stresom i negativnim emocijama uključuje i razne oblike tjelesne aktivnosti. Zadnji veliki zaključak ove studije jest da nikada nije prekasno za dobre međuljudske odnose i sreću, a primjer su pozitivni socijalizacijski procesi u domovima za starije osobe.
Dakle, treba prihvatiti da uz objektivne faktore postoji i ono što u psihodinamskoj terminologiji zovemo subjektivni doživljaj. Koliko god su bitni faktori naše vanjske realnosti, toliko je bitan i naš subjektivni doživljaj, kako nas samih tako i drugih osoba.
