Većina ljudi zna kojem se liječniku obratiti kada imaju neki fizički problem. No što kad je u pitanju psiha?
Htjeli to priznati ili ne, u našem je društvu i dalje tabu potražiti psihološku pomoć. No, da bismo uopće znali kome se obratiti, važno je znati razliku između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta, a pojasnila ju je prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalist dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije i pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek.
Psihijatar je liječnik, a psiholog to nije. Psiholog završava Filozofski fakultet.
Liječnik je onaj tko ima vještinu i prije svega bazično znanje o tome kako funkcionira naš sustav uma i tijela da bi mogao prepoznati, liječiti i spriječiti bolest. Upravo zbog takve razine edukacije psihijatar ima i pravo propisivati lijekove, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.
Shutterstock
Psiholog je stručni suradnik u timu koji pomaže kod lakših smetnji koje ne moraju nužno biti u sustavu skrbi psihijatrije. Riječ je, ukratko, o savjetodavnom radu s ciljem korekcije određenih ponašanja i bazičnih uvjeravanja.
Dijagnozu bolesti i plan liječenja može osigurati isključivo psihijatar kao odgovorna osoba, što je jasno navedeno u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima. Međutim, protivim se pretjeranoj psihijatrizaciji nekih lakših smetnji među mladima i djecom općenito, a koje mogu pravodobnom intervencijom kroz službe psihologa u školama ili unutar nekih drugih ustanova biti uklonjene ili se djeca s nekim krizama mogu osnažiti i savjetodavno im se osigurati podrška u situacijama kada se osjećaju pomalo nesigurno, obeshrabreno ili anksiozno, ističe dr. Dodig Ćurković.
Shutterstock
Dodala je kako je uzelo maha razbacivanje zvanjima, stručnosti ili vještinama pa se mnogi nazivaju psihoterapeutima. Tako svojim vrlo upitnim referencama i stručnim kvalifikacijama mogu napraviti više štete nego koristi
Postoje brojni pravci u psihoterapiji koji traže određenu razinu predznanja da bi netko uopće mogao sudjelovati u tj edukaciji. Međutim, čini mi se kako si kod nas doslovno svatko uzima za pravo da se etiketira kao psihoterapeut jer u tom području još uvijek postoje brojne nejasnoće, koje će se, vjerujem, u doglednoj budućnosti puno bolje riješiti. Posebno ističem zabrinutost zbog kvazistručnjaka koji često, zbog nedostatka kako dječjih i adolescentskih psihijatara tako i općenito stručnjaka specijaliziranih za mlade (psihologa, defektologa). Zakon o psihoterapiji trebao bi jasno definirati tko je, na koji način i s kojim završenim psihoterapijskim tehnikama za što kompetentan, uključujući i, naravno, superviziju, stava je dr. Dodig Ćurković.
