Za razliku od mladih osoba, kod kojih je pojava poremećaja ritma, najčešće bezopasna (o čemu smo detaljnije pisali ranije), pojava aritmije kod starijih može biti posljedica značajnijih bolesti srca.
Često nastaju nakon srčanog infarkta, prateća su pojava
razvoja srčane slabosti, stanja nakon kardiokirurških zahvata, vezane za
smanjenu prokrvljenost pojedinih dijelova srčanog mišića kod angine pectoris,
promjena na srčanim zaliscima ili zamjene funkcionalnih provodnih dijelova srca
manje vrijednima.
Grubo se srčane aritmije kod starijih mogu podijeliti u
dvije velike skupine – aritmije koje su posljedica poremećaja u stvaranju
srčanih impulsa i na one koje nastaju radi smetnji normalnog provođenja srčanih
impulsa duž provodih putova. U prvu grupu aritmija se ubrajaju, kao i kod
mlađih osoba, preskoci ili ekstrasistole iz srčanih klijetki i pretklijetki i
tahikardije ili ubrzani rad srca. Tahikardije porijekla iz srčanih pretklijetki
mogu biti s pravilnim ritmom (to su tzv. supraventrikulske tahikardije raznih
oblika), no i s nepravilnim, često vrlo brzim ritmom, od kojih je najvažnija
fibrilacija atrija.
Fibrilacija atrija je aritmija kod koje srčane pretklijetke
“podrhtavaju” ili fibriliraju, nepotpuno i nepravilno se stežu
frekvencijom oko 300 u minuti, što se sve, naravno, ne prenosi na srčane klijetke.
Dio njih se blokira tako da je frekvencija klijetki manja, od 80 do 150/min,
što se palpira točno samo na vratu jer na ruci, iznad ručnog zgloba postoji
tzv. deficit pulsa, odnosno frekvencija je niža od stvarne.
Posljedica
fibrilacije atrija je smanjenje snage srca oko 30 posto, a također postoji
povećana sklonost (uslijed takvog nekoordiniranog gibanja) i nastanka malenih
ugrušaka na srčanim zaliscima i u samom srcu. Zbog toga se danas nastoji
održati normalan, pravilan ritam srca dokle god je to moguće. Najveći rizik od
nastanka moždanog udara radi “otkinuća” ugrušaka sa srčanih zalistaka
ili iz samih srčanih šupljina je pet posto u prvoj godini nastanka trajne fibrilacije,
a kasnije se taj postotak smanjuje.
Ako sama fibrilacija ne izazove nikakve
subjektivne tegobe, može se otkriti nepravilnim pulsom – palpiranjem bila na
ruci ili što je danas puno češće, nepravilnim ritmom koji se čuje pri mjerenju
tlaka digitalnim tlakomjerima. Naravno, pojava slabosti, vrtoglavica,
nedostatak zraka, pojačani umor i intolerancija fizičkog napora vodeći su
subjektivni znakovi radi kojih se pacijenti javljaju liječniku.
Važno je
naglasiti da pojava tegoba ili samo nepravilan srčani ritam čujan pri mjerenju
tlaka, zahtijevaju posjet kardiologu bez odlaganja. Naime, trajanje fibrilacije
atrija kraće od 48 sati dozvoljava pokušaj vraćanja u normalan srčani ritam
lijekovima ili elektrokonverzijom (elektrošokom malene snage u bolnici uz
nadzor nakon njega) bez prethodne pripreme lijekovima protiv zgrušavanja krvi.
Stoga, ako fibrilacija traje dulje (bilo da pacijent nema nikakvih subjektivnih
tegoba pa se otkrije tek pri pregledu) ili je nepoznatog trajanja, prije
vraćanja u pravilan srčani ritam moraju se uzimati lijekovi protiv zgrušavanja
krvi kroz mjesec dana (uz laboratorijske kontrole protrombinskog vremena) ili
neposredno prije postupaka koji vraćaju srčani ritam u normalan, učiniti
ultrazvuk srca kroz jednjak (tzv. transezofagijski ili TEE) da se isključi
postojanje malih ugrušaka.
Naravno, čak i kada fibrilacija atrija postane
stalna, odnosno ne možemo je ni na koji način više vratiti u pravilan ritam,
kontrolom srčane frekvencije lijekovima i uzimanjem lijekova protiv zgrušavanja
krvi, moguće je postići punu kvalitetu života i s tom aritmijom do u duboku
starost.
