Zanimljivo je razmišljati o tome jesmo li zaista svoji ili ne. Ako nismo svoji, čiji smo onda? Što uopće znači “biti svoj”?
Vrlo često kažemo kako brijemo svoj film i da nas ne dira što drugi misle. Ali, mislim da je to istina kod ekstremno malog postotka ljudi. Zapravo, nisam sigurna čak ni jesam li upoznala nekoga “100% svojeg”. Znam puno ljudi koji imaju svoj stil, svoje stavove i vrlo su mi zanimljivi, drugačiji, specifični i rekla bih SVOJI u iznimno velikom postotku. Ali ipak ne mogu se sjetiti nekoga tko je toliko u miru sa sobom da mu je apsolutno svejedno kako svijet reagira na njega. Znam puno onih koji to kažu za sebe (i to vjerojatno iskreno misle), ali hmmm.
Mi kao ljudi smo toliko uvjetovani i programirani raznim odgojnim metodama (iz raznih izvora), još od svog rođenja da ponekad nismo niti svjesni da u nekom trenutku ne odlučujemo mi nego neki davno naučeni program za koji mislimo da je naša odluka, stav ili misao.
Put do sebe je zapravo itekako šumovit, brdovit, grmovit i svakakav. Zahtijeva puno svjesnosti i prisutnosti i ne dozvoljava automatiku i rutinu. Stalno trebaš biti budan i pratiti što se to događa unutar tebe, oko tebe i kako se to sve isprepliće.
Zvuči komplicirano, ali nije. Budeš sada i ovdje i tražiš istinu. Osnovno je biti brutalno iskren sa sobom i to je jedini put do sebe. U svakom trenutku se pitaš: Zašto istinski idem na kavu s tom osobom? Zašto istinski želim taj posao? Zašto istinski nekome nešto poklanjam? Zašto istinski nešto radim?
I često će se na prvu pojaviti jedan odgovor, ali ako se malo zaustavite i upitate se: Je li to istina? Dolazi drugi odgovor. Vrlo često ti drugi ili treći odgovori nisu baš ugodni, ali to je jedini način da dođemo do istine i da otkrijemo svoje laži (a te laži su naši strahovi i nesvjesni dijelovi nas).
Samo hrabri mogu biti svoji. Kada smo skroz svoji, spremni smo preuzeti rizik i učiti iz vlastitih pogrešaka. Spremni smo biti popljuvani, pohvaljeni, ignorirani i još puno toga. Spremni smo i trpjeti, ali barem znamo zašto. Ne prodajemo se za sitne pare i glumimo nekakvog sebe; finog, pristojnog, savjesnog, uspješnog i tome slično. Jer takvi sami sebi ne trebamo.
Kad smo svoji, nije nam problem reći: Nemam love, ne da mi se, ovo želim, ono ne želim, dosadno mi je, teško mi je, ne znam kud bih, ja sam svjetlosno biće, ja sam gay, ja sam x, y, z. Ne moramo glumiti savršenstvo (a sve je ionako savršeno samo po sebi). Jedino kad smo spremni biti iskreni možemo biti svoji. Kad smo skroz svoji onda smo slobodni.
I zaista: Istina nas može osloboditi.
