Nikada nisam postala “MI”, ali ruku na srce, zaista ne osjećam da sam zbog toga propustila nešto važno u svom životu.
Čak ni u fazama najveće zatelebanosti, potpuno izgubljena u
ružičastim oblacima friške ljubavi, totalno uronjena o opijajući osjećaj
bliskosti… doslovce nikada nisma imala potrebu da o sebi i njemu govorim (ili
mislim) kao o jedinstvenom biću koje je nekim čudom ljubavi postalo dvoglavo
čudovište. Ono koje u svakom trenutku misli, osjeća i želi – isto. Ja sam uvijek bila i ostala “ja”, a
on jednostavno “on” – čovjke s imenom, prezimenom, jedinka koaj je u stanju
opstati i bez moje prisutnosti. Tako, naime, ja zamišljam odrasle osobe i
jedino takav život, pa i ljubav, meni imaju smisla. OK! Znam da se sa mnom ne
slažu mnoge žene koje doslovno žive za to “mi” stanje i opako osjećaju da su
bez njega nitko i ništa. To su one koje sekundu prije nego se zaljube (ili same
sebe uvjere da su zaljubljene, što ti ga dođe na isto) zaborave kako se zove
čovjek s kojim su odlučile provesti dio svog života. On je njima uvijek tek dio
čarobne rječce u množini, ili pak ono iritantno: “moj dečko, dragi, čovjek,
muž…”. Uvijek se zapitam jesu li te žene svjesne činjenice da negiraju svoju
i njegovu osobnost, odriču sebi i njemu mogućnost da misle vlasitom glavom? Kao
da im nije dovoljna činjenica da zaljubljena glava tako i tako ne radi (barem
ne racionalno) punim kapacitetom i kao da ne razumiju da cijelom svijetu šalju
poruku da im je pomalo nevažno tko je i kakav je on. Sve dok postoji “mi” one
su sretne i zadovoljne i ne zamaraju se previše stvarnim sadržajem koji se
krije iza te, za njih, čarobne forme.
A kada ih već ogovaram ovako javno, spreman sam priznati, da
među njima ima i mojih dragih prijateljica, koje sindrom nose krajnje šarmatno,
sa dovoljno samoironije da im moraš oprositi. No, mnogo je više onih koje
totalno iritiraju pronoseći svoje zajedništvo kao sveti Gral, poručujući svim
ostalim ženama da su tek poluosobe, jer nedostaje im ta platonski mitska druga,
zauvijek izgubljena, polovica. Od takvih, koje u svakom trenutku moraju
istaknuti kako one imaju dečka ili muža (kao da je to baš tako neizmjerno
nedostižno životno postignuće), bježim glavom bez obzira. Ako ćete me slijediti
za vas imam i kratak opis kako takve žene prepoznati već na prvi pogled, jer
mnogo je lakše pobjeći prije početka bilo kakve komunikacije.
Prepoznat ćete ih lako, jer to su vam one
koje stalno vise po svom čovjeku, u kinu ga drže za ruku, na modnoj reviji ne
dižu glavu s njegovog ramena, na svečanom ručku ili večeri jedu iz njegovog
tanjura… Jadničcima je najčešće krajnje neugodno, ali Bože moj, tko su oni da
kvare, ili čak prigovaraju, oko njene zacrtane koncepcije na temu množine.
