“Strah u obliku panike se dogodio prije više godina na jednoj zabavi. Odjednom je, unatoč dobrom raspoloženju, počela razmišljati o sebi i da li će biti s njom sve u redu, ubrzo joj se učinilo da snažno osjeća udarce srca, pomislila je da bi mogla pasti u nesvjest i onda je počeo nezaustavljivi strah – kao da će potpuno izgubiti nadzor”, piše dr. Igor Girotto u ovotjednoj kolumni koja se bavi tjeskobom. Što napraviti kada vas je strah – straha, saznajte u nastavku!
Danas bih
podijelio s vama jedan fiktivni klinički slučaj – o strahu!
F. J. je
žena u tridesetim godinama života s urednim osobnim, obiteljskim i poslovnim
životom. Dapače, u razgovoru o svom životu govori s ponosom, u dijelovima koji
su manje zanimljivi, a interesiraju ispitivača – često koristi riječ “normalno”.
Radi se, naravno, o posve “normalnoj” osobi koja se od svoje mlađe odrasle dobi
muči sa simptomom tjeskobe. Ili, njenim riječima, strahom od straha!
Što se
događa gđi Z.?
Strah u
obliku panike se dogodio prije više godina na jednoj zabavi. Odjednom je,
unatoč dobrom raspoloženju, počela razmišljati o sebi i da li će biti s njom
sve u redu, ubrzo joj se učinilo da snažno osjeća udarce srca, pomislila je da
bi mogla pasti u nesvjest i onda je počeo nezaustavljivi strah – kao da će potpuno
izgubiti nadzor. Otišla je u sobu, pokušala se umiriti, ali nikako nije išlo. Nije
znala što joj je teže, da je sama sa svojim strahom ili da je s njim u “gomili”
prijatelja koji ju zapitkuju… Snašla se okrivivši za svoje stanje probavne
smetnje, veći dio vremena provela u kupaonici i vrlo teško se umirila.
Bojati se
straha…
Taj joj se
događaj snažno urezao i uskoro stvorio strah od straha. To znači da je u različitim
situacijama počela brinuti da ne nastupi opet napad panike. Uskoro je upitala
liječnika za pomoć a on joj je propisao anksiolitik (blagi sedativ koji može
umiriti tjeskobu) i u početku ga ona po uputi uzima oprezno. Lijek dobro umiruje
simptom tjeskobe. Uskoro ga počinje uzimati i preventivno, daleko prije nego što
se pretjerana briga uopće pojavi… Nakon skoro godinu dana boljeg
funkcioniranja, na godišnjem odmoru se napad panike ponovi u više navrata i
unatoč lijeku. Povećava dozu ali se ne osjeća opuštenom. Izmjenjuju se nadalje
periodi boljeg i lošijeg stanja a to se mjeri i po promjenama miligrama lijeka
dnevno…
Kako
razumjeti svoj strah?
Kad mi se
prvi puta javila, Z. je bila ljuta, nekako uslijed svega što ju je snašlo.
Kasnije se ljutnja ipak činila logičnom kad smo se bolje upoznali i mogli bliže
govoriti o stavovima koje je imala u odnosu na sebe, simptome, pomoć koju je
dobivala, odnose u obitelji i odnos spram liječenja. Ljuta je bila što treba
ići psihijatru, što je ukućani ne razumiju, govore joj da radi od buhe slona,
da uzima previše lijekova… Strah koji se javljao bio je u potpunosti
iracionalan, pokušaji da se približimo psihološkom kontekstu nastanka simptoma
izazivali su uglavnom samo frustraciju. Sličnu taktiku “rješavanja” problema
lijekom imala je i spram boli, naime tek nakon dva mjeseca saznajem da
povremeno ima jake glavobolje koje liječi analgetikom. Nepoželjan simptom treba
ukloniti. Glavobolje u početku nije spominjala unatoč mojim pitanjima, a i kad
sam se zainteresirao za glavobolju i pokušao usmjeriti pažnju gđe Z. prema
situaciji koja glavobolju možda potiče, osobito iz domene emocionalnog, izazvao
sam – buru.
Teško
pitanje “zašto?”
Glavobolja
je valjda samo glavobolja – a za nju služe lijekovi, ljutila se Z.! U tom
burnom razgovoru je svaki moj pokušaj da ponudim razumijevanje kao bolju metodu
protiv problema u odnosu na umirivanje lijekom – bio osuđen na propast. Gospođa
Z. je bila ozlojeđena mojim idejama, kao da se od nje traži nešto što nije
njezin posao, umorna od “razgovora o osjećajima” i otišla je iz terapije!
Treba li se
strah objasniti?
Ovaj je
slučaj izmišljen na temelju više iskustava koje susrećem u psihijatrijskoj i
psihoterapijskoj praksi. Strah je česta pritužba, lijek je najdostupnija ali ne
i najbolja pomoć, motivaciju za psihoterapijsko liječenje nije lako izgraditi,
kao što i pronalaženje pravih pitanja i odgovora iziskuje napor. Tako je i
odustajanje od rada s problemima lako!
Traženje
odgovora na pitanje zašto se može
činiti – nepotrebnim. Slično tomu lakše je, kao i kod tjelesne boli, uzeti
analgetik i ne pitati se što nam bol poručuje. Kad je postavljanje pitanja,
propitivanje o sebi nešto strano klijentu – nije lako nastaviti put u
nepoznato…
