Brak je mrak? - Ordinacija.hr

Kažu da ne možeš pričati o nečemu što nisi iskusio, ali vjerujem da nije zabranjeno željeti, nadati se i imati viziju. Šapuću ljudi na subotnjim kavama kako brak kao institucija lagano propada, kako je zajednica muškarca i žene ugrožena.

Jedni krive žene, drugi muškarce, ja pišem kolumne”daj da se nađemo na pola puta“, treći su se jednostavno predali i životare u odnosu s parolom: Samo da ne budu sami ili tako je na kraju svima.

A kako je to svima u braku, dugim vezama? Ima li smisla vjerovati u ono da je brak kanta dreka na čijem vrhu je med? Pametni pomiješaju, a budale prvo poližu med pa im ostaje sranje? Mirenje s tim saznanjem iskusnijih od mene nije mi jača strana. Imaju li ljudi prevelika očekivanja od veze i tko zapravo može nositi toliki teret da je jedina osoba u nečijem životu s kojom dijeli uvijek sve i u svakom trenu?

Kad me jedan moj prijatelj pozvao na kavu AKO moj partner dozvoli, nisam znala bih li se počela smijati ili pitati začuđeno: “MOLIM?!”. Onda sam malo razmislila i shvatila da je on jedan od tipova kojemu je potpuno normalno da, kada je u partnerskom odnosu, sve podređuje tom odnosu, ne izlazi nikuda bez partnerice i općenito više ne postoji kao individua te, naravno, za sve traži dozvolu druge polovice. Ljudi se počnu stapati jedan s drugim sve dok ne postanu jedan i drugi ljubičasti iako su na početku bili jedan plavi, a drugi crveni čovječuljak s osobnošću, interesima, hobijima i prijateljima. Odjednom nestaju, gube sebe po putu, a zaboravljaju da se upravo zbog toga što su bili individualne osobnosti sa svim sadržajem ovaj drugi zaljubio u njega.

Ne znam je li gluplje očekivati od nekoga da mu budeš jedini centar svijeta ili da preuzmeš toliki teret JEDINOG životnog zadovoljstva neke osobe? Tko bi želio biti poput pijavice pa da se uhvati za svaki aspekt partnerova života dok ne isiše poslijednju kap krvi? Nakon bujice misli, nekako u jednom dahu, odgovorila sam prijatelju: “Znaš, ja imam drugačiji odnos”. Naravno da imamo zajedničke aktivnosti i zajedničke prijatelje, ali nismo prestali postojati kao individue. I on i ja imamo neka prijateljstva i neke interese koje ovom drugome ne odgovaraju ili mu se ne daju raditi i nismo ih prestali raditi zato što smo sada par. Kod nas se ne traži dozvola, podrazumijeva se da želimo provoditi vrijeme zajedno i da smo jedno drugome najvažniji pa i na taj način da vodimo računa da budemo zadovoljni kao pojedinci.

Meni više vrijedi da on ode sa svojom ekipom povremeno van, da rade što ih veseli, da se zabavljaju i da onda dođe kući nasmijan, opušten, veseo s tisuću novosti, ideja i zanimljivosti nego da sjedi čangrizav kod kuće jer mora gledati “Sex and the city” s mojim curama. JA sam sretna kada je on ispunjen – niti ne pomišljam da bih ja trebala biti jedina koja to može učiniti za njega. To bi bio preveliki teret za nositi.

On je krajnji korisnik mojeg veselja i osjećaja da sam uz njega nesputana i slobodna i kao takva da uvijek biram njega i dolazim k njemu. Jedino u takvom odnosu možeš znati da se partner/ica uvijek dobrovoljno, s veseljem, izabire uvijek vratiti tebi, podijeliti s tobom, da si joj ti dom. Nekada su zajednice (obitelji) bile puno veće pa se to vrijeme u danu prelamalo na više ljudi. Danas ljudi sva svoja očekivanja svaljuju jedan na drugog, očekivajući da će mu biti sve. Kada to ne dobiju, postaju grintavi, nezadovoljni i frustrirani.

Ja radije biram slobodnu pticu koja svako jutro dolazi na moj prozor nego onu u kavezu. One uglavnom ljepše pjevaju. Možda bi bilo dovoljno samo da sam citirala gospodina Gibrana, on je puno bolje od mene sažeo recept zajedništva: “Al’ neka u vašem zajedništvu bude prostora. Neka nebeski vjetrovi plešu među vama. Volite jedno drugo, ali ne pravite spone ljubavi: neka ono bude uzburkano more među obalama vaših duša. Lijevajte čašu jedno drugome, ali ne pijte iz iste čaše. Dajte jedno drugome od svog kruha, ali ne jedite iz istog komada. Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali dopustite i da svatko bude sam. Kao što su žice na lutnji same, premda trepere istom glazbom. Darujte svoja srca, ali ne jedno drugome u posjed. Stojite zajedno, ali ipak ne preblizu jer stupovi hrama stoje odvojeno, a hrast i čempres ne rastu u sjeni jedno drugome“ (1923., Kahlil Gibran).

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo