Jeste li podvukli crtu pod 2009. godinu? Priznajem da sam u samoj novogodišnjoj noći bila i više nego sretna što joj je došao kraj. U mom životu te su “devetke” posebno naporne, iako sve do jedne idilično počinju.
I na samom sam dočeku sve uvjeravala kako je ono najgore ipak iza nas, kako
unatoč zlogukim prognozama mora krenuti nabolje, jer riješili smo se devete i
sada će u desetoj sve biti “haj”, ali već ne “naj”. Realnost me demantirala u prvim
prijepodnevnim satima same Nove godine, ali tako to valjda u životu biva.
No, kako sad ne bih voljela tu očekivanu 2010. započeti svakidašnjom jadikovkom
zanima me vode li ljudi danas neko svoje računovodstvo u kojem se na stranu
prihoda i rashoda stavljaju protekli događaji. Moj je običaj taj godišnji
rezime napravit negdje oko rođendana, dakle tamo negdje u proljeće, jer to je
datum koji ipak mnogo više određuje moj osobni protok vremena. No, kako su se
ljudi oko mene posebno potrudili da dobro zapamtim početak okrugle godine, samu
sam sebe nekoliko puta uhvatila u procjenama na temu: je li mi lani čaša bila
polupuna ili poluprazna?
Bila je u svakom slučaju polu, ali ruku na srce,
bilo je mnogo težih godina i zapravo je pravo pitanje zašto svi (i sama sam
potpala pod taj nimalo pametan trend) sada toliko kukamo, kad smo istinske
životne tragedije spremni podnijeti stoički i na nogama. OK, jasno mi je u kako
su teškoj situaciju ljudi koji su ostali bez posla (ne daj bože s nekoliko
komada dječice i stambenim kreditom), ali oni zapravo u svakodnevnom
preživljavanju i nemaju vremena za zapomaganje na temu “nama je najteže na
svijetu”. Možda ja jesam zla (neemotivna i prerealna) vještica, ali ne
mogu se oteti dojmu da svo to zaklinjanje u teški život dolazi od onih koji se
nikada istinski nisu nad čim pomučili, nikada suočili s onim kada stvarno
nemaš. Halo ljudi! Kako bi bilo da se malo prizemljite i osvijestite?
Neću vam sada prolijevati žvake o tome kako nam
je istinski dobro već kad smo zdravi, ali ako ste ikada imali bolest u obitelji
znate dobro o čemu je tu riječ. To je bila ta moja nesretna “devetka”
u kojoj mi se život doslovno okrenuo naglavce i kada je jedino važno bilo
održati život. U uvjetima kada ti se on gasi pred očima stvarno ti je najmanje
važno to što nemaš love za novi parfem. Ni ne sjetiš se da neki parfem na ovome
svijetu uopće postoji.
I baš zato vam savjetujem da ne nekoliko sati
“sletite” na zemlju. Na stranu Sanader, recesija, frajer koji vas ni
pogledao nije ili pak onaj kojeg ste jedva izbacili iz života, ali još ne iz
misli… Zanemarite na čas nemogućeg šefa i činjenicu da radite posao za kojeg
ste u mladim danima mislili da je za najočajnije gubitnike… Sve su to stvari
koje možete promijeniti. I to lakše nego što mislite.
Istinski se zapitajte što vam je najvažnije i najdraže, osvrnite oko sebe
koliko je ljudi bez kojih vaš život ne bi bio isti ili imao smisla. Ako je ta
bilanca pozitivna – a uvijek zapravo jest – vi ste sretni. To vam ni život u
Hrvatskoj, ni novi predsjednik, ni
svjetska recesija ni suša o novčaniku
ni pustinja u krevetu ne mogu oduzeti.
