Priznajem – ovo su dani u kojima se sudaram sama sa sobom. Nekim stvarima ne mogu pobjeći, a drugima ne želim i tako zapravo živim uz misao kako se nikada više neću naspavati.
Zapravo bi u ovom trenutku trebale postojati barem četiri Bojane. Prva bi kod
kuće bila kućna pomoćnica, ali bez “šircla” i uvijača za kosu, jer to su
predmeti koji (zajedno sa “šlafrokom”) nikada neće ući u moj život. Dakle ta bi
Bojana lijepo i precizno napravila veliko pospremanje, ukrasila stan za nadolazeći
Božić i još stigla ispeći barem dvije vrste suhih kolačića – onih koji moraju
odstajati barem tjedan dana, a zatim najbolje idu uz čaj s rumom ili kuhano
vino s obiljem cimeta.
Druga Bojana radila bi svoj uobičajeni dnevni posao u
Večernjaku, od 9 ujutro kada se treba pripremiti za kolegij, pa do recimo
ponoći, baš kao što je to bilo prošlog petka kada se otvarao Muzej suvremene
umjetnosti. Njoj čak ni dva radna vikenda za redom ne bi teško pala.
Treća Bojana bi napirlitana obilazila božićne
domjenke i promocije, uživala na koncertima, išla na balet, jer kakav je to
Božić bez “Orašara” u HNK-u. Ta bi uvijek imala vremena otići kući, nešto
pojesti, popiti kavicu, u miru se istuširati i odjenuti za večernje obaveze. Ne
bi joj bilo nimalo teško s humanitarne akcije odjuriti na još malo večernje
zabave, a stigla bi i na onu kavicu s bivšim koju je dužna još od ljeta. Ta bi
Bojana mogla obuti nove čizme s vrtoglavo visokim potpeticama i čak bi stigla i
kod frizera, jer krenulo je loše vrijeme, a frizura kratko traje pod kapom ili
šeširom.
Četvrta bi Bojana kod kuće spavala barem do deset, nakon toga bi do podneva
pijuckala kavicu i nešto čituckala, zatim bi otišla na malu šetnjicu, može i po
šoping centru, jer treba kupiti božićne darove za najdraže i za klince svih
najdražih. Još bi stigla na plivanje i zapravo bi se duhovno pripremala za još
jedan idiličan doček nove godine u kućici negdje u pustopoljini Gorskog Kotara
i usput bi napravila opaki plan za 2010. godinu.
Naravno, sve vam je to mašta na holivudski
način. Bojana jedna jedina radi, baš kao što to gore piše, od jutra do sutra,
iz vikenda u vikend. U neke kasne sate juri u šoping centre gdje se
izbezumljuje oko darova, subotom prije dežurstva juri (s majkom) u neki drugi
šoping centra gdje treba kupiti sva za goste kolače, blagdane…, a nedjeljom
navečer ruba kuhinju, jer već je prekasno da uključi usisivač. Frizera (i
prijatelja) je polusanjala, ali kosa joj jest friško obojena, bivšeg će vidjeti
valjda do sljedećeg ljeta, a čizme čame u ormaru jer ne može u njima izdržati
od jutra do sljedećeg jutra. Na plivanju nije bila od kako se vratila s mora u
rujnu, a svim se poslovnim suradnicima i prijateljima i ovim putem ispričava
što nije bila na njihovim božićnim domjencima.
Ta će ista poprilično sluđena žena sutra navečer (nada se
koliko-toliko napirlitana, ili barem istuširane i preodjevena) odraditi svoj
dio posla u call centru Zaklade Ane Rukavine, jer to je akcija u koju vjeruje
iz dna duše i svoj je uzorak krvi dala nekoliko dana nakon Anine smrti. Poslije mora (živa ili mrtva) stići na
promociju knjige svog kolege na kojoj isti svira bubnjeve. I sve mi se čini da
baš sutra navečer počinje moj Božić. Ako u nekom ćošku stana ostane prašine,
nitko je neće primijetiti uz odgovarajuću blagdansku rasvjetu u kojoj
dominiraju svijeće, a bogami će se oni rumski čajevi i vino točiti u
ozbiljnijim količinama…
