Puno je oblika depresije, različitih intenziteta i kvalitete, a da bi liječnik nekoga ispravno dijagnosticirao treba uzeti u obzir mogućnost postojanja tipičnih simptoma depresije: depresivnog raspoloženja, gubitka interesa i manjka energije.
Depresija je postala raširena kao
bolest i popularna kao riječ koja se upotrebljava u svakodnevici. Nekom
predmetu, osobi ili situaciji pridodamo da je depresivan i svatko će
znati što smo mislili: depresivan je onaj koji je tužan, potišten, klonuo i bez
volje ili samo – neraspoložen. Konotacija uz taj pojam je – negativna. Latinski
korijen riječi depresija upućuje na nešto sniženo, pritisnuto… (depresija je
pojam i u zemljopisu, ekonomiji i meteorologiji), a gledano kroz povijest
medicine prethodio mu je pojam melankolije koji otprilike opisuje isto.
Riječ depresija često u govoru
zamjenjuje tugu. Tuga je u stvari, kao i veselje, sastavni dio normalnog života
i predstavlja uvijek neku reakciju: na gubitak, razočarenje ili poraz. Unatoč
promjenama jezika, depresija nije isto što i tuga.
Kad mislimo na poremećaj ili bolest
koju zovemo depresija onda je definicija određena unaprijed dogovorenim
dijagnostičkim kriterijima. No, unatoč tome se na ovom mjestu gubi ona
prethodna jasnoća: jako depresivnu osobu kao takvu razumije skoro svatko, tako
da i laik osjeća da se radi o nekom kome treba pomoć. No to nije slučaj za
neke manje uočljive, a također depresivne pacijente. Tu će se razići u
mišljenjima i pacijenti i okolina pacijenta, šira zajednica (kolege, susjedi), a
niti stručnjaci neće ostati bez neslaganja. Puno je oblika depresije,
različitih intenziteta i kvalitete, često spominjana rečenica je da depresija ima
tisuću lica… a to se i vidi u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti u kojoj su
različite depresije svrstane u “poremećaje raspoloženja”, iako se na još
nekoliko mjesta u klasifikaciji također opisuju i drugi zasebni oblici
depresivnih poremećaja. Čini se da opći trend vodi ka stvaranju još i više
vrsta kategorija depresivnih poremećaja.
Koji simptomi prate depresije?
Da bi liječnik nekog ispravno
dijagnosticirao treba uzeti u obzir mogućnost postojanja tipičnih simptoma
depresije: 1) depresivnog raspoloženja, 2) gubitka interesa i uživanja i 3)
manjka energije i aktivnosti; kao i ostalih uobičajenih simptoma: smanjenja
koncentracije, samopouzdanja, apetita, libida kao i prisustvo poremećaja
spavanja, osjećaja krivnje, lošeg doživljaja budućnosti kao i moguće
samouništavajuće ili samoozljeđivajuće ideje.
U procjeni stanja će na prvom
mjestu biti brojnost, intenzitet simptoma, ali i dužina trajanja smetnji –
uobičajeno se uzima da je to barem dva tjedna. Nadalje će savjestan ispitivač
ispitati sve okolnosti pojave ove smetnje: je li se ona javila prvi puta, što
joj je prethodilo, da li kakav događaj, promjena, uzimanje psihoaktivnih
sredstava, da li postoje prethodna stanja i povišenog raspoloženja…
Interesantna su nam i dodatna obilježja depresije. Kakvo je tjelesno stanje,
postoji li i tjelesna (psihomotorna) usporenost, ili s druge strane
uznemirenje, ima li ranog buđenja i je li popratna skoro uvijek prisutna
smetnja koncentracije nastala po pojavi simptoma raspoloženja ili obratno? I
kad smo ustanovili da je netko depresivan i vjerojatno ima depresiju ostaje još
i potraga za podacima o postojanju još kojeg poremećaja u čijem se okrilju
također može dogoditi depresija: bipolarni i shizofreni poremećaji, kao i
poremećaji ličnosti su samo primjeri dok je popis doista puno duži.
Osim traženja simptoma liječnik
traži i kako to stanje utječe na opće funkcioniranje pojedinca, nerijetko će
zatražiti i mišljenje članova obitelji ili bliskih ljudi koji mogu opisati
razliku prethodnog i sadašnjeg funkcioniranja.
Tek kada je sve to uzeto uz obzir,
nakon više razgovora, koji puta i kliničkih psiholoških testova ili pretraga
možemo s većom sigurnošću reći da netko ima, i kakvu vrstu depresivnog
poremećaja.
