Još mi samo fali da pljusne danas kiša! Jurim na sastanak, pogled bacam prema nebu i pokušavam biti svoj vlastiti prognostičar vremena.
Slušajući vremensku prognozu koja kaže: “ujutro će biti vedro, moguće naoblaka popodne, a mogući su i mjestimični pljuskovi i grmljavine“, nikad ništa ne zaključim.
Kad padne kiša, scenarij uvijek isti. Gužve nabrijanih vozača s poluzamagljenim staklima na cesti i neki pritisak sparine dok prebacuješ iz prve u drugu, pa iz druge u prvu brzinu i tako dvadeset semafora do odredišta. Oprezno jednom rukom otvaram vrata od auta, drugom već pridržavam i otvaram kišobran (da slučajno koja kap ne padne na glavu), a k’o za inat, uvijek se nađe neka nesretna lokva baš ispred parkiranog auta u koju uredno ugazim sa satenskom štiklom uz neizostavni izgovoreni: “fuck“.
Dok pretrčavam zebru u mokrim cipelama nadam se da neće iz nekog smjera dojuriti kamion ili šleper i okupati me do kraja. Kišobran uglavnom izgubi svoju funkciju čim zapuše vjetar. Izokrene se kao propeler, a ja izgledam kao Mary Poppins koja će svaki čas poletjeti. Čitava borba da ga izvitoperenog vratiš u prvobitno stanje njegove funkcionalnosti.
Skrivam se i bježim od te kiše kao da me netko proganja. I taman kad sam mislila da sam savladala sve tehnike sakrivanja od nje i opskrbila se svim vrstama kišobrana s automatskim otvaranjem, kabanicama i fancy gumenim čizmama, ona je ipak neki dan dočekala mene, onako nespremnu.
Odlučnije nego ikad s krupnim kapima, prolila se kao iz kabla u minuti. A ja na pola puta pješice kroz šumu do kuće. Neki klinci projurili kraj mene na biciklu i doviknuli kroz smijeh: “samo ti trči“. I mislim si sad ću ja još podebljat tempo i sprint do doma. Negdje dok sam lovila dah po putu shvatila sam da nema smisla. Da nije velika razlika od malo i puno pokisnuti. Oboje znači: Pokisnuo si. Stanem. Predam se.
Slijeva se ta voda niz moje čelo i obraze, a natopljene tenisice šljapću za mnom. Komotno bi mogla i bosa hodati. Spuštam pogled prema tenisicama te ih izuvam, kosa se lijepi uz vrat, a u meni neki osjećaj slobode i divljine. Ako nas sunčeva svjetlost opskrbljuje vitaminom D i miluje naše lice, onda definitivno Zemlja nas opskrbljuje “vitaminom Z“ i privremeno uzemljuje.
Nema odijela, nema frizure, nema vrtoglavo visokih cipela i boli obuvenosti. Mokra do kosti. Na zadnjem zavoju do kuće razvukla sam polublesavi osmijeh te sama sebi izgovorila dozvolu: Hej, u redu je, smiješ pokisnuti. Zapravo, u isti tren se pokušavam prisjetiti kad sam zadnji put stajala na kiši?
Miris mokre zemlje, neopisiv cvrkut ptica, šum kapljica koje padaju na krošnje drveća i poneki puž kojemu se baš nigdje ne žuri. Kiša i ja licem u lice nakon sto godina skrivanja i bježanja. A uopće nije loše, dapače, mogao bi mi preći u naviku ovaj neopisiv osjećaj slobode koji sam sebi tako dugo uskraćivala zbog fikcije i postojeće frizure s trovremenskim taftom.
Ljudi bi bili besmrtni, a ne znaju gdje bi sa sobom kad padne kiša 🙂
