Zapravo koliko drugih šansi dajemo i kome? Sebi da se uvjerimo da ipak nije tako kako je bilo (bila/bio) ili njima kao popravni ispit uz veliku dozu nade “shvatili su“?
Ako je valjalo prvi put, zašto nije potrajalo, odnosno ako je prva opcija u redu bi li postojala ona druga?
Ne znam je li to sad osobna bitka u kojoj pobjeđujemo jer ćemo drugom šansom doći do krajnjeg cilja-ponašanja ljudi kakvog očekujemo ili jednostavno idemo linijom manjeg otpora pa pristajemo na nešto “što već poznamo“ prije nego prihvatimo promjene kojih se uvijek toliko bojimo.
Kada se rastajala jedna moja poznanica, tri godine je plakala za mužem koji ju je imao kao back-up dok je bio s ljubavnicom (to se u narodu kaže: jeb* okolo, a čuva kuću).
Svo vrijeme ona je molila da joj se vrati. Nakon tri godine Lesi se vratio kući, a ona ne zna što bi sad s njim. Ego se nahranio i pobjeda je na strani žene, a ne ljubavnice. Egoistična zadovoljština trajala je punih tjedan dana. I voila!
Ne kaže se bez veze: “Dobro pazi što poželiš! Dajući drugu priliku šaljemo li poruku da prihvaćamo ranije ponašanje?
Ne pronalazim odgovore za takve životne situacije osim onih iz klase optimist koji kažu da svatko griješi i ima pravo na drugu šansu. Skloni smo vjerovati kako se ljudi stvarno mijenjaju. I ja vjerujem da kroz život mijenjamo nijanse, ali ona osnovna boja nas ostaje – u principu i svojoj srži ostajemo isti.
Što nam je smetalo jednom i dovelo do onog kraja kada su nam se putevi razilazili vrlo je vjerojatno da ćemo se opet naći na istom raskrižju, samo je pitanje vremena i odgode dolaska na tu stanicu.
Zapravo, ne dajemo mi odnosu drugu šansu, nego na desetke šansi dajemo svaki put kroz one sitne svađe i mirenja koje najčešće završavaju slatkom pomirbom u strastvenom zagrljaju. To su svaki put nove prilike za nas i druge u želji da odnos opstane. Vrijedi truda.
Najlakše je nešto uništit’, a najteže sačuvati. Međutim, kada se dogodi onaj stvaran razlaz/kraj, mislim da polomljeno više nikad nije isto ma koliko mi to željeli. Razbijenoj vazi se komadići ne mogu zalijepiti jedan uz drugog, a da nemaju one grbave spojeve u cjelini koje podsjećaju na nastalu štetu. Čovjek treba biti na takvoj visokoj razini emotivne inteligencije, duhovnosti i cijeloživotnog rada na sebi da bi u drugoj datoj prilici uspio biti u ponovno dobrom odnosu ili još boljem nego prvi puta, a rijetki su takvi da ih poznajem.
Uglavnom vrijedi ona: Izdaj me jednom – tvoja greška. Izdaj me dva put – moja greška. Teško je izaći iz navike i već utabanog puta, a još teže odlučiti se na promjenu. Ako se, ipak, odlučim za drugu šansu, nju nikada neću nastaviti tamo gdje sam stala, ona će se graditi i krenuti iz sasvim novog početka u kojem se dvoje istih ljudi ponovno upoznaje. Jedino u takve šanse vjerujem.
