On je seksi frajer, na moćnom poslu, sjajne perspektive. Ljubavnicu si nađe u trenutku kada mu se žena, s kojom ima troje djece, bori za život nakon operacije karcinoma.
I
umjesto da frajerčina sama sa sobom raščisti prioritete, on upada iz muljaže u
muljažu; vara sve uključujući i birače koji su ga trebali dovesti na položaj
najmoćnijeg čovjeka na kugli zemaljskoj. U tom mu je izboru bolesna žena bila
jaka karta, jer ljudi su je voljeli, poistovjećivali se s njenom borbom. Uz to,
ma koliko licemjerno zvučalo, ako želite biti predsjednik Amerike obitelj mora
ostati svetinja, a prihvatljive su i lažne slike te iste svetinje, čak i kada
se u Ovalnom uredu (oralno, ali nikako ne seksualno) zabavljate s mlađahnom
pripravnicom.
Ovo
je u najkraćim mogućim crtama prepričana životna storija Johna Edwardsa,
čovjeka koji je uspio prijatelja nagovoriti da prizna njegovo vanbračno dijete,
a ovaj mu je (sirota budala) htio sačuvati karijeru i otvoriti put ka Bijeloj
kući (baš me zanima kakvo je vraćenje računa imao na pameti).
Meni
osobno ovo je nadasve zapanjujući dokaz na temu povijesne priče: politka jest
kurva, ali još mi je zanimljivija činjenica što su sve ljudi spremni učiniti
jedni drugima – i to onima do kojim bi im najviše trebalo biti stalo. Najlakše
je na te i takve priče odmahnuti rukom i reći: koja budala, ali ja se uvijek
zapitam gdje je ljudima u takvim trenucima mozak?
Sigurna
sam da se svi ne rađamo zli do bola, pa nam patnje bližnjih nisu na vrhu liste
prioriteta. A opet imamo te trenutke životnog ludila (ili besmisla, kako vam
drago), kada doslovno gazimo sve pred sobom. Kako je Johnny uopće mogu
pomisliti da će se uspjeti bez posljedica izvući iz situacije u koju ga je
uvukla vlastita glupost, kojoj je obilato pomogao organ ispod pojasa?
OK! Svi
smo mi krvavi ispod kože i svima smo već radili svašta, ali zar je tako
neobično zastati na jedan jedini trenutak i reći: mala je stvarno dobar komad,
ali kod kuće imam teško bolesnu ženu i sitniju dječicu, a u uredu kandidaturu
za predsjednika SAD-a? Kada tako postavite stvari ne bi li nam svima život bio
mnogo jednostavniji da na jedan jedini trenutak (čak ne treba ni brojati do
deset) razmislimo o stvarima koje činimo drugima i sebi samima.
Ne treba nam za to visoka američka
politika, spustimo loptu u naše svakidašnje živote situacije – privatne,
poslovne, ljubavne, intimne… U konačnici se opet sve svodi na isto. Pouka
priče i više je nego jednostava – nikada nemoj drugom napraviti ono što ne
želiš osjetiti na vlastitoj koži. Kada bi svi mi (i potpisnica ovog recepta još
je miljama daleko od stopostotnog učinka vlastite formula) barem osvijestili
potrebu da tako prolazimo kroz život, bili bi pošteđeni barem onih najtežih
posljedica vlastite gluposti, onih za koje nam ne treba vremenski odmak da
bismo jasno znali koliko smo u krivu.
