Kao ranije navedeno, srčane aritmije, koje nastaju radi povremenih izostanaka u stvaranju srčanih impulsa ili smetnji i prekida u provođenju normalno nastalih bez “uskakanja” rezervnih predvodnika srca (centara vodiča), mogu dovesti do smanjene prokrvljenosti mozga ovisno o duljini trajanja.
Posljedično mogu nastati razni poremećaji svijesti – od
pojave prolazne smetenosti, vrtoglavice, omaglice do potpunog gubitka svijesti,
odnosno nesvjestice. Ukoliko gubitak svijesti potraje dulje, mogu nastati
trajna oštećenja mozga. Zbog toga je ova skupina aritmija naročito značajna i
opasna.
Danas imamo mogućnost uspješnog liječenja takvih aritmija
ugradnjom elektrostimulatora srca (pace makera). Prvi pace maker je ugrađen
1958. godine i od tada se to područje u
kardiologiji strelovito brzo i uspješno razvija, zahvaljujući prvenstveno
napretku informatike.
Svaki elektrostimulator je pravi mali kompjutor s bezbrojnim mogućnostima
prepoznavanja vrste aritmije i adekvatnog reagiranja na poremećaj. Sastoji se
od “generatora” ili baterije koji odašilje impulse, električnih
vodova ili “elektroda” koji od njega kroz venu odlaze u srce i od
“elektronike” minijaturnog računala koji se nalazi u kućištu zajedno s
generatorom.
Elektronika prihvaća srčane impulsa, analizira ih vrlo složenim postupcima i
određuje mjesto gdje će se ( pretklijetka ili klijetke), kada i kako (stimulacija
ili inhibicija) iz njega odaslati slijedeći električni impuls. Svaki vlastiti
normalni srčani impuls inhibira (koči) uključivanje elektrostimulatora i
odašiljanje impulsa, a izostanak ga potiče (stimulira). Zahvaljujući
elektrostimulatorima, danas možemo liječiti i vrlo složene aritmije i omogućiti
kvalitetan život nositeljima.
Postoje razne vrste elektrostimulatora srca koji se međusobno značajno razlikuju.
Pace makeri mogu biti privremeni – uglavnom radi prolaznih aritmija nakon
nastanka srčanog infarkta, zaštite rada srca pri operacijama i dr. ili trajni. Baterija
trajnog elektrostimulatora se ugrađuje najčešće na prednjoj strani prsnog koša
ispod prsnog mišića, a potom se potključnom venom elektroda, jedna ili više
njih, uvodi u srce gdje se fiksira u stijenci srčanog mišića. Ugradnja se izvodi
u operacijskoj sali u lokalnoj anesteziji, a izvodi je kardiolog sam ili u timu
s kirurgom i odmah programira njegov rad prema individualnim potrebama svakog pacijenta.
Po otpustu iz bolnice, nakon boravka od svega nekoliko dana, preporučuje se pošteda
od većih fizičkih napora kroz nekoliko tjedana sve dok elektrode “ne
urastu” u srčani mišić.
Na redovnim kardiološkim kontrolama se iz memorije elektrostimulatora
analiziraju svi podaci koji su u njemu pohranjeni i kontrolira i prilagođuje
njegov rad potrebama pacijenta. Osobito je važan podatak o trajanju baterije (ovisno
o učestalosti uključivanja, danas prosječno oko 10 – 12 godina). Nositelji
elektrostimulatora srca trebali bi stalno nositi “pacemakerske”
iskaznice – prema europskim standardima navedene podatke o vrsti i tipu
elektrostimulatora s njegovim serijskim brojem i tipom i vrstama elektroda. Trebaju
izbjegavati elektromagnetska polja je magnet isključuje rad elektrostimulatora
srca (osobito je važno istaknuti da ne mogu ići na pretrage magnetskom
rezonancijom, no mogu rentgenom, uključujući i CT).
Samom ugradnjom elektrostimulatora srca se slobodnije i sigurnije mogu
prepisivati lijekovi za liječenje kompleksnih aritmija jer rad
elektrostimulatora štiti srce od potencijalno opasnih sporih srčanih
frekvencija koje se mogu javiti kao nuspojave terapije. Stoga na kraju, možemo
reći da ugradnjom elektrostimulatora srca danas u potpunosti omogućujemo
kvalitetan život duboko u starost.
