Izlasci s osviještenom “vidjeti i biti viđen” namjerom nikad me nisu privlačili. A subotnju špicu izbjegavam predanije nego Victoria Beckham bijeli šećer.
Doista sam željela izaći prošle subote. Naime, u posljednje vrijeme (čitaj: u ovom tisućljeću) blago sam zanemarila svoj društveni život. Budući sam to čak i ja primijetila, objektivna i nepristrana dijagnoza sigurno bi glasila: duboka koma. Ili bar klinička smrt. Znanost bilježi čudesne oporavke iz oba ova, najblaže rečeno nezgodna stanja. Pa kako sam po prirodi i radom na sebi utreniranom pogledu na svijet čisti pozitivac, zaključila sam da se i mojoj socijalnoj situaciji sigurno može pomoći.
Da se razumijemo, nije istina da uopće ne izlazim. Dobar film, predstava ili koncert mogu me izmamiti iz kuće u večernje sate iako zbog posla 5 dana u tjednu ustajem u 4.30 (ona preostala 2, po inerciji, u to vrijeme bar pogledam na sat ili odbauljam do prostorije s pločicama). Tu su i druženja po kućama u uskom prijateljskom krugu, čak i povremeni izleti u istoj postavi. No, pitanje je kad sam zadnji put upoznala neku novu osobu s kojom bih poželjela nastaviti druženje? I gdje uopće mogu sresti nekog zanimljivog?
Izlasci s osviještenom “vidjeti i biti viđen” namjerom nikad me nisu privlačili. Vjerojatnost da ću se pojaviti na nekom društvenom događaju neposredno ovisi o mom poslovnom angažmanu na istom. Subotnju špicu izbjegavam predanije nego Victoria Beckham bijeli šećer. Klubovi? Uglavnom su mi totalna nepoznanica, ali računam da bi mi godina proizvodnje tu ipak mogla poslužiti kao alibi. No, zato je lampica za uzbunu počela mahnitati prošle godine kad je znanac slavio rođendan u kafiću koji je, ispostavilo se, opće mjesto zagrebačkog “in” života. Ja sam to mjesto morala potražiti na Internetu!
Dakle, što mi preostaje? Mogla bih upoznati nekoga u Školi stranih jezika – kad bih imala vremena ići na bilo kakav tečaj. Ili u teretani – ako se odlučim družiti samo sa ženama (slobodno recite da sam staromodna, ali ako će me muškarac gledati polugolu i oznojenu, neka to bude nakon “vježbica” jedan na jedan). Obećavajućom mi se idejom čini i šetanje s vlasnicima pasa. Pod pretpostavkom kako nikoga ne bi čudilo što sam sama sebi i gazda i ljubimac.
I tako sam zaključila da ću ipak morati izlaziti. Iako sam brbljava, druželjubiva i samostalna, ipak sam prije svega žensko. Pa ako već frajeri, da bi se osjećali sigurnije, biraju taktiku kretanja u čoporu, ne iznenađuje valjda što i nježniji spol mora mobilizirati poneku istomišljenicu? Na svu sreću, mojim su udanim prijateljicama djeca taman toliko stasala da ih na nekoliko sati mogu ostaviti očevima ili tetama čuvalicama bez uvjetovanog refleksa paničnog provjeravanja mobitela svakih 45 sekundi. U razdoblju pelena i bočica one su se večernjih izlazaka zaželjele do te mjere da ih nije tek lako nagovoriti na noćne akcije, nego su im često i same inicijatori! Iz njihove perspektive ja sam mješanac heroja (jer mogu izlaziti kad hoću, a ipak to ne radim) i poremećene osobe (iz istih razloga). Prijateljice koje nisu u vezi uopće ne sumnjaju da sam – ovo drugo…
U ponedjeljak je sve izgledalo idealno. Čak je i glupa prehlada skoro potpuno posustala pred udarnim dozama vitamina C. Projektu “Party girl” ništa nije stajalo na putu. Subotnji plan bio je, baš kao sve čemu ja zdušno prionem, krajnje ambiciozan: ručak s prijateljima u 13, otvaranje plesnog centra u 20 i na kraju rođendan u Peoplesu od 23! Cvala sam od ponosa kako sam to sjajno smislila.
A onda je u četvrtak sve krenulo nizbrdo. Umjesto na putu potpunog ozdravljenja iznenada sam se našla među novim paketima papirnatih maramica. No, optimizam glede partya Najpoželjnijeg neženje među piscima živio je još malo. Pokleknuo je u subotu oko 11 nakon pismene razmjene izvješća liječničkih konzilija na relaciji Knežija – Velika Gorica. Razni sekreti razgovor su, naime, činili nerazumljivim.
I tako, kao u dječjoj pjesmici, sve je potonulo – ostao je još samo ručak u omiljenom mi japanskom restoranu. Unatoč njezinoj trudnoći, moji se relativno svježe vjenčani prijatelji nisu dali pokolebati boleštinom pa smo se našli prema dogovoru. Pokušavajući zaključati auto u garaži, ustanovila sam da je krepala baterija na daljinskom. Odmah sam je zamijenila (hvala Bogu da u Kaptol centru ima svega) i provela nekoliko ugodnih sati uz finu hranu i dobro društvo. Čak mi je postalo dovoljno dobro da počnem ponovno razmišljati o nekoj večernjoj opciji. A onda sam se vratila u auto. Tek toliko da shvatim kako je sad izdahnuo akumulator! Moram pohvaliti gospodina iz HAK-a koji je vrlo brzo izašao na besplatnu intervenciju (da, isplati se plaćati članarinu), spojio kleme i nahranio gladnu zvijer. Kad sam konačno došla kući, nisam više izlazila do ponedjeljka ujutro! Ali sad sam bar zdrava…
Nakon “incidenta s akumulatorom” prijatelj koji se razumije u natprirodno, paranormalno i slična alternativna čudesa uvjeravao me kako je to znak da je završilo određeno karmičko razdoblje. Nisam kvalificirana, ali s razmjernom sigurnošću spremna sam tvrditi da nije riječ o razdoblju mojih subotnjih neizlazaka.
