Imam dojam da ljudi još uvijek prečesto izbjegavaju upotrijebiti riječ mucanje. Nailazim na roditelje koji opisuju govor svog djeteta kao “brzo priča, pa se saplete”, “htio bi puno toga reći odjednom”, “ali, znate, nije to tako uvijek, samo kad se uzbudi – on je vrlo osjetljiv”, “nije to mucanje, samo ponekad stane”… kao da će upotreba riječi “mucanje” uvećati i “zacementirati” problem.
Jedna
majka godinama nije bila spremna izreći riječ “mucanje” kada je bilo riječi o
njezinom sinu koji je mucao od četvrte godine, a u dobi od deset godina bio je
u fazi govora s učestalim i dugotrajnim blokadama i čestih izbjegavanja
pojedinih riječi i govornih situacija. Iako je takav njegov govor zasigurno
skretao pažnju svojom neobičnošću, ona ga je i dalje zvala “povremenim
zapinjanjem, mucanjem”. Terapija je bila provođena i s dječakom i s majkom i
bila je dugotrajna i mukotrpna. Tek kada se majka počela otvarati, sin je počeo
pokazivati spremnost za promjene i pomoć.
Vjerujem da je tome puno pridonijela
i grupna terapija u koju su oboje bili uključeni, kao što sam uvjerena i da će
taj dječak, danas gimnazijalac, biti uspješan čovjek jer već sada pokazuje
izuzetnu hrabrost za suočavanje s problematičnim situacijama.
Druga,
medicinski obrazovana majka, dovela mi je svog osamnaestogodišnjeg sina nakon
što su obišli otorinolaringologe i pulmologe, jer je željela vjerovati da
njezin sin ima ozbiljnih problema s disanjem. Kad ga je u toj dobi prvi put
dovela logopedu, mladić je pokazivao tipične simptome mucanja s kojim se sam
patio petnaestak godina. Kada smo kroz terapiju osvijestili o čemu se zapravo
radi, on je vrlo brzo usvojio nove govorne tehnike i krenuo u život bez
opterećenja “nepoznate bolesti”. Danas mu nije problem stati pred radijske
mikrofone, televizijske kamere ili prepunu dvoranu i govoriti o svojim
iskustvima s mucanjem.
Sve
me to podsjeća na poznatu priču o sjevernoameričkim indijanskim plemenima.
Antropolozi koji su tridesetih godina prošlog stoljeća istraživali imaju li
američki Indijanci ime za mucanje, utvrdili su da u nekim plemenima takva riječ
ne postoji i zaključili da u tim plemenima i nema ljudi koji mucaju. Ponovljeno
istraživanje nekoliko desetljeća kasnije pokazalo je da su i ta plemena imala i
riječ za mucanje i svoje pripadnike koji su mucali, ali je stav prema njima bio
toliko negativan da su ih nastojali zatajiti.
Što
sam željela reći ovim crticama iz prakse i znanosti?
Ove
priče iz prakse nisu bajke. One ne žele reći da su njihovi likovi jednom za
svagda riješili problem koji se ovdje zove mucanje. Ne! Oni nam samo savjetuju
da ne bježimo od problema.
Izbjegavanjem i omalovažavanjem nećemo ga umanjiti,
samo ćemo ga privremeno gurnuti pod tepih i dati mu priliku da tako skriven
buja.
S
druge strane, hrabrim i zrelim suočavanjem s problemom možemo ga upoznati,
realno sagledati i postupno svladavati. Dok to ne postignemo, svaka pomoć sa
strane bit će uzaludna, jer će od početka biti odbijena. Zato, kad ulazite u
logopedsku terapiju, budite spremni za slušanje i otvoreni za promjene.
