Nikad se toliko izgubljeno ne osjećam kao u prostoriji s ljudima koji pričaju o netrpeljivosti između naroda, nacija sjevera i juga, istoka i zapada.
Danas slušam na radiju kako pozivaju ljude da se odazovu na Akciju dobrovoljnog darivanja krvi. Kao uvjet za davanje krvi su spomenuli (osim zdravlja darivatelja) određenu kilažu i dob. Ni u jednom trenutku kao prepreku nisu spomenuli treba li darivatelj biti katolik, Židov, musliman, pravoslavac, ateist, budist ili nešto drugo.
Naša opredjeljenja su uglavnom stečena rođenjem ili usađena odgojem. Premalo je jedan život da bismo potvrdili teorije svetog pisma koje su ljudi pisali 2000 godina ili sva fizikalna mjerenja i sve teorije znanstvenika. Uglavnom vjerujemo u njih.
Zašto se pojedinci tako grčevito bore pobiti tvrdnje vjernicima ili potvrditi teoriju nevjernicima za postojanjem Boga kad i znanstvenici imaju par teorija kako izgleda atom i svaka ipak ima manu? Po toj logici ni fizika nije vrlo egzaktna, ali ju ipak prihvaćamo, kao, nešto što postoji.
Tko nam daje za pravo da kažemo da je naše jedino ispravno, a tuđe nije? Ponekad razmišljam bavi li se jedino antropologija pitanjem: Što znači biti čovjek?
Primjećuje se ona prirodna narav ljudi koja je vezana uz životinje, a ona kulturna koja nas čini humanim zakazuje u svakodnevnici suživota.
Bori se ta sirotica antropologija za jedinstvom svih ljudi, ali rasizam i nacionalizam koji teže izolaciji podižu sve veće zidove koje mogu privremeno srušiti jedino idealističke, nesputane ljubavi neke žene i muškarca.
Različitosti bi trebale biti bogatstvo cjeline, a neznanje mu je najveća prijetnja kao i nerazumijevanja koje dovodi do straha. Kad smo u strahu osjećamo se ugroženi, a ugroženost dovodi do nepodnošljivosti prema onome što je drukčije od “našeg”. Ako je Einstein rekao da je dužan djelovati onaj tko zna, onda ne bi bilo loše da onaj koji ne zna ne širi svoje veliko neznanje i mržnju malim ustima.
Različitost potiče, a često i obvezuje, osobe na velikodušje, na dobronamjernost i uzajamnost te potiče kulture na međusobno obogaćivanje. Nisam još uvijek vidovita niti sam imala prikazanje proroka, sveca, anđela koji mi je rekao koji je izbor onaj pravi kako bi uživala u “vječnim prostranstvima“. Nisam uspjela potvrditi niti pobiti teoriju relativnosti ili velikog praska. Ne osjećam se toliko veličanstveno u svojoj pojavi da govorim o tome jesu li moje mišljenje i stav jedini ispravni. “Moj Bog“ ne kažnjava, ne prijeti patnjama, ne traži da oduzmem nečiji život radi njegova dobra, ne odbacuje ljude zbog različitosti jer nas je i stvorio toliko nejednakima, a opet istima. Možda baš zato da bi se međusobno nadopunjavali.
Želim vjerovati da su svi ljudi stvoreni na sliku jednoga, obdareni istom razumnom dušom i kao takvi pozvani da sudjeluju u istom blaženstvu – dakle uživaju jednako dostojanstvo. Svi smo mi kao dijelovi jednog tijela, iako različiti, svaki ima svoju funkciju i ulogu, i neophodni su da tijelo kao cjelina živi.
I kakve su to ideologije i religije koje će rastaviti dvoje koji se vole? Nitko mi ne može reći da u tome ima nešto dobro, ako ljubav nije dozvoljena ili ako su ispred nje stavljene bilo koje druge vrijednosti.
Svi smo krvavi ispod ovog oklopa kože, imamo jednake organe, udišemo isti zrak da bi preživjeli. Krv, znoj i suze istog su nam sadržaja i nismo besmrtni. Moja vjera se zove ljubav, i svi ljudi su mi isti jedino ih razlikujem po tome dali je netko čovjek ili nije.
