U svijetu u kojem mladi nalaze idole u javnim osobama rado bih pitala Rihannu gdje joj je pamet bila preko svega prijeći kao da se ništa nije dogodilo
Jeste li, bar onako u prolazu, vidjeli glazbeni spot u kojem Beyonce nosi naočale koje preko stakala (ili čak umjesto njih, nisam sigurna) imaju srebrne resice – nešto slično trakastim zavjesama kakve se viđaju u liječničkim ordinacijama ili uredima predsjednika uprave umjereno ambicioznih tvrtki? Na stranu eventualna praktična primjena modnog dodatka koji na ekranu djeluje zanimljivo i ekstravagantno, a u stvarnom bi vas životu vjerojatno stajao trzajne ozljede vrata ili barem ozbiljnih tikova. Svaki put kad ugledam uspješnu zanosnu pjevačicu u opisanom izdanju, uvijek se iznova oduševim onim što opisuje valjda najupotrebljivanija tuđica u lijepom našem jeziku – stylingom. A odmah nakon toga mozak mi se prebaci na psihologe (ne zato što me brine vlastiti tok svijesti kako ste možda pomislili, zlobnici jedni). Naime, živo me zanima: ako su ružičaste naočale sinonim ponekad nerealistično vedrog pogleda na život, što bi o onome tko ih nosi govorile naočale s „roletama“? Introvertirana, sramežljiva osoba, koja bježi od okoline ili možda zatvara oči pred realnošću?
Ako je ovo posljednje u pitanju, dotična bi dizajnerska igračka vjerojatno puno bolje pristajala drugoj mladoj tamnoputoj zvijezdi – Rihanni. Izvjesno je kako nitko s malo zdrave pameti ne vjeruje svemu što vidi ili pročita u novinama, no sumnji u autentičnost fotografija iz policijskog dosjea, koje prikazuju lice ove djevojke prepuno modrica, bojim se da nema mjesta. Podsjećam: zgodnu curu s Barbadosa uoči svečane dodjele glazbene nagrade Grammy u unajmljenom je lamborghiniju pretukao njezin dečko Chris Brown (za ljubiteljice crnog humora: kaže moj kolega kako bi jamačno bolje prošla da je luksuzna jurilica u njegovu vlasništvu – bar bi se zabrinuo kako će ukloniti mrlje od krvi). Naravno da ona nije prva, a nažalost ni zadnja kojoj se to dogodilo – sjetite se samo Whitney Houston i Bobbyja Browna (poučak: ne petljaj se s muškarcima koji se prezivaju Brown?!). Pa iako iza svega vjerojatno stoji malo profesionalne ljubomore i puno raznih opijata, zapravo je potpuno nevažno zbog čega se… (ja sam se samocenzurirala, vi slobodno upišite što želite) ovaj put pomračilo. Mene istinski brine ishod cijele priče: pomirba, novi zajednički projekti, čak i brak!
Statistike pokazuju da žene uglavnom ostaju u vezi sa zlostavljačima. Nisu u pitanju samo razbijeni nosevi, slomljene ruke ili kapci u modrim tonovima jer takve oblike nasilja okolina jasno vidi, pa će spremno ponuditi savjet ili konkretnu pomoć. Često su puno gora psihička i emotivna ponižavanja koja sustavno ubijaju duh, samopoštovanje i volju za životom. Ne pada mi na pamet suditi bilo kome, pa ni ulaziti u razloge zašto možda i neka od vas koje ovo čitate sve to trpi. Ali u svijetu u kojem mladi nalaze idole u javnim osobama i potpuno nekritički kopiraju njihov životni stil rado bih pitala Rihannu gdje joj je pamet bila preko svega prijeći kao da se ništa nije dogodilo?!
Zvijezde svojim fanovima spremno dijele mudre savjete o tome kako postići njima istovjetan vanjski sjaj: figuru, odjevni stil, vječnu mladost. No ako netko tko ima sve što drugi žele javnosti šalje poruku kako sebe ne cijeni dovoljno da bi nekoga gada poslao k vragu, možemo li od prosječne djevojke očekivati da neće razviti filozofiju po kojoj je za loš odnos prema njoj – sama kriva?
Kršćanski je praštati, a vjerovati da se ljudi mogu promijeniti doista plemenito. No granica između optimizma i gluposti ponekad je jako tanka. I zato preporučujem „Njemu baš i nije stalo“ – knjigu, nikako film. Jer iznimke su ipak puno rjeđe od pravila.
