I što sad? Da ti dignem spomenik, zaplješćem ili otplešem pobjednički ples? Koja je to vrsta satisfakcije?
Toliko bi svi željeli biti u pravu da rijetko naiđem na ljubazne osobe, a “pravičara“ ima za izvoz.
Zateknem se gledajući u neke sugovornike koji se toliko grčevito, svim silama, trude dokazati da su u pravu i mislim u sebi: “Ima li nade da ta debata još danas završi?” Što bi rekla jedna izreka: “Eh, da šume znaju kome sve kisik daju”.
Al` pustim ja njih neka se dobro napričaju i samo kažem: “Ma je, tako je, u pravu si“. Tek sam onda napravila sranje jer je isti opet nezadovoljan i davljenje je nastavljeno zbog izostanka dodatne rasprave i kontra argumentacije. Heloo, ja sam se samo predala i pustila da budeš u pravu kad te toliko veseli. Što fali povremeno pustiti i dati za pravo?
Previše zamornih debata svakodnevno s nametnutim mišljenjem, a premalo zdravih dijaloga s razmjenom stavova i razmišljanja. Razvijenija pojava goniča pravde je ona u kojoj se trude uvjeriti sugovornika da bi sam došao do zaključka kako je u krivu pa izjave: “Ja neću ništa govoriti, ali činjenica je da… pa ti sam zaključi“.
I zatim se lagano tijelom pomakne u nazad s neizgovorenim dodatcima: “Evo sada, pa ti vidi, puštam te da si malo razmisliš”.
Ima i onih koji te vječito uče redu. Ponekad imam osjećaj da hodaju iza tebe i čekaju da se napravi neka stvar izvan “reda“ pa da te prosvijetle kako si u krivu, a onda te kao štene s novinama po guzici nalupaju kako ne bi ponovio istu radnju. Ako kažemo sofisticiranije da je mobbing na poslu, onda je manje sofisticirana riječ izvan radnog mjesta Maltletiranje. Dolazi od riječi Malter jer nas žbukaju pošteno.
Kako se da ljudima stalno nešto ispravljati i tjerati pravdu? Ako me nešto toliko umori onda su upravo ti koji stalno moraju biti u pravu.
Podsjeti me to na scenu iz školske dobi kada bi neka kvazi najpopularnija klinka stala ispred druge i izgovarala polupjevajući i njišući lagano glavom lijevo-desno: “Jeee-sam ti reee-kla, lalalalala“. I pritom još isplazila jezik dok bi odlazila da se sve prašilo iza nje.
Nekako mislim da ne bi bilo loše da, osim što priznamo da su ti neki uvijek u pravu, a mi vječito u krivu kraj njih, dodatno ih pomilujemo posred glave. Kao bonus. Mislim da bi im se to posebno svidjelo.
Ako otpustimo iz nas potrebu da uvijek budemo u pravu, da se branimo, da uvijek imamo posljednju riječ u svakoj raspravi te da uvjeravamo druge da se moraju slagati s našim mišljenjem, možemo pronaći vlastiti mir iznad razumijevanja. Uostalom zašto je toliko teško priznati i prihvatiti mogućnost vlastite pogrešivosti?
