Kad se u današnje vrijeme postave pitanja o nečemu, očekuje se točan znanstveni odgovor, a u staro doba ljudi su zamišljali i prepričavali čitave legende da bi nešto objasnili. Ja sam danas na jednom raskrižju između to dvoje.
I tako smo prošli tjedan pospremili prtljagu života (neki više, a neki manje, ali pomalo) kad sam se zatekla u društvu, pričajući o tome kako sam pospremala ormare i usput napisala kolumnu. Krene tema “život” i evo ti mog rođaka koji izjavi kao grom iz vedra neba: “Ovaj život koji sad živimo je jedna vrsta čistilišta“. Nije ni izgovorio do kraja, a ja sam već uzvratila: “Molim?”, poznati upitnik mi se vijori iznad glave željan smislenog objašnjenja. Nastavio je: “Pa, Emina, poznaš li ijednog čovjeka koji je u potpunosti sretan?”. Hmmm… “I ne”, odgovorila sam.
Oči su mi se zacaklile i nekako sam dublje disala. Kao ono: OK , cool, sad imam objašnjenje za sve. U redu je i sve će biti u redu. Rečenica mi je sjela kao budali šamar. Sve si mislim da bi bilo idealno za stanovnike Zemlje kada bi uz naziv ljudi/čovjek trebala stajati crtica pa iza nje odmah TRAGAČI. Tražimo smisao u poslu, zaljubljivanju, novcu, učenju… pa i Benedikt XVI. kaže o čistilištu: “To je traganje za iskupom grijeha kako bi se došlo do Božjeg milosrđa”. Uhvatim sebe kako u svemu moram naći smisao i tek kad ga nađem kao i odgovor na nešto onda sam mirna.
Nerijetko vodim duge monologe (srećom ne na glas) i dajem sama sebi objašnjenja za situacije koje mi se događaju svakodnevno i uredno ih klasificiram u one dobre i loše. Kad razmislim bolje, zašto ih jednostavno ne bih doživjela?
Stalno nešto jamramo te smo nezadovoljni te nam nešto smeta, nešto ne valja… Sad nam je zima, ljeti nam je vruće… Oni koji imaju tropsku klimu bi malo kiše, a mi bi više sunca. Kovrčave cure bi ravnu kosu, niske bi bile visoke, visoke niske… Mi smo zaljubljeni u nekog, ali je neki sasvim deseti zaljubljen u nas, srce i razum su uvijek u svađi… OK, definitivno smo u čistilištu 🙂 I što sad?
Čitam odličnu knjigu “Jebe mi se” – nakon nje ću definitivno smanjiti dozu traganja i primijeniti tu toliko uzvišenu rečenicu što više puta mogu, a da se manje uzrujavam oko svih problema koji su nam zadani u ovom životu. Samo ću ih najjednostavnije doživjeti i prepustiti, kao što to radi i priroda. Ne gura nitko cvijet iz zemlje pa on svejedno izraste. Ako sam se u prošlom životu pokajala za neke gluposti koje sam napravila, znam da u ovom moram platiti naknadu, dati zadovoljštinu. Isto kao kad nekome razbijemo auto i ispričamo se, svejedno, (bilo bi u redu) platimo štetu. Pravednost traži tu zadovoljštinu, naknadu, zar ne?
Moram priznati da još uvijek dok pišem tekst razmišljam znam li ipak nekog tko je u potpunosti sretan pa da napišem nastavak kolumne: ovo je ipak Raj na Zemlji. Nikad nije kasno. Mogu se i ja ispraviti, papir može podnijeti sve. Pisao je i Dante o čistilištu, rekao je i Tolstoj: “Svaka obitelj nesretna je na svoj način”. Hm… možda je ipak dobro imati poneki problem, jer to je dokaz da smo još živi, tu gdje jesmo. Kad neću imati niti jedan problem za rješavati, mislim da ću se prepasti jer ću znati da sam jednom nogom u Raju, a to znači da mi je isteklo vrijeme na Zemlji.
Ne doživljavaju nas uvijek svi ozbiljno, pa zašto i mi sve toliko ozbiljno doživljavamo? I kad ti bude najbolje, stavi jedan mali kamenčić u cipelu da te žulja, čisto da znaš da si živ. Bilo čistilište ili raj, lakše je živjeti ako za sve što se događa imaš objašnjenje – bilo sa znanstvene strane ili one vjerske od Boga. Vjernici će reći: “Čudni su putevi Božji”, a znanstvenici će i dalje tragati za objašnjenjima i to što ne znaju objašnjenje u skladu s prirodnim i fizikalnim zakonima ne znači da ono ne postoji, samo ga (još) nisu pronašli… A ako ni oni ne objasne, ostaje nam i na kraju legendarni David Copperfield.
