Ako sam sklona debljanju i kao dijete sam bila punašnija, pa su mi se vršnjaci zbog toga rugali, hoću li strepiti hoće li moje dijete naslijediti od mene tu sklonost i hoće li se znati nositi s time?
Vjerojatno ću strepiti. Osobito, ako ni dan danas ne mogu podnijeti pogled na
svoje fotografije iz djetinjstva i još me peku pogrdne riječi kojima su mi se
rugali.
Slično je i s mucanjem koje nastaje u ranom
djetinjstvu, najčešće u dobi od tri godine. Veliki broj djece prestane mucati
do šeste godine, ali još uvijek ih puno nastavlja mucati tijekom školovanja i u
odrasloj dobi. Hoće li dijete prevladati mucanje ili će ga kronično “nositi”
kroz život, velikim dijelom ovisi i o tome postoji li obiteljska opterećenost,
muca li netko od članova obitelji.
Ne jednom došli su mi roditelji radi pregleda svog
djeteta i čula sam roditelja kako muca. Na moje pitanje imaju li u obitelji
nekoga tko muca, glatko su odgovorili da nemaju. Zašto? Zašto su negirali svoje
mucanje? Nemoguće da ga nisu bili svjesni!
Željeli su vjerovati da ga dobro prikrivaju i da
to nema nikakve veze s govorom njihova djeteta.. Neki bi mi rekli da su mucali u djetinjstvu, ali da je to
davno prošlo i da više nemaju problema s tim, a da njihovo dijete ionako
drukčije muca.
Činjenica je da djeca od roditelja nasljeđuju
mnoge različite osobine, sklonosti bolestima, pa tako i sklonost govornim
poremećajima. Ipak, znamo da postoje i mnoga djeca roditelja koji mucaju, a da
ona sama ne mucaju. Za pojavu mucanja, osim predispozicije, potrebno je i
poklapanje vanjskih čimbenika i to u određenom trenutku. Zato ne možemo reći da
je samo naslijeđena predispozicija kriva za pojavu mucanja. Nema mjesta
krivnji, iako je mnogi roditelji koji mucaju vjerojatno osjećaju.
Međutim, nespretnim prikrivanjem i negiranjem
mucanja roditelj može djetetu dati prilično loš model za izgrađivanje stavova
prema sebi i svom govoru. Roditelj koji prikriva svoje mucanje neće moći
iskreno razgovarati sa svojim djetetom o tome. Nisu nepoznati slučajevi obitelji
u kojima muca i nekoliko članova, a da se ni jednom nije pokrenuo razgovor na
tu temu.
Ako roditelj prikriva svoje mucanje, djetetu daje
poruku da je mucanje nešto sramotno, da o tome ne treba govoriti i da se
mucanje ne bi smjelo čuti. Tako dijete potiče da se dovija različitim načinima
prikrivanja teškoća i izbjegavanja riječi ili situacija u kojima bi moglo
mucati.
Svime time samo pogoršavamo situaciju i činimo
ionako naporan poremećaj još težim. Ako znamo da osobe koje mucaju koriste teže
i duže putove za procesuiranje govora od osoba koje govore tečno, zamislite
koliko domišljanje trikovima izbjegavanja i prikrivanja taj proces čini još
kompleksnijim i napornijim.
Kad se već u istoj obitelji nađu dvije osobe koje
mucaju, zašto ne bismo iz takve situacije svi zajedno izvukli ono najbolje?
Zašto roditelj sa dragocjenim iskustvom vlastitog mucanja aktivnim
uključivanjem u terapiju ne bi postao djetetov najbolji i najdraži terapeut?
