Danas heroina/oj, a sutra nepoželjan gost. Po kratkom postupku moderno, kapitalističko društvo često te prožvače i ispljune.
Dok žvakanje traje, grade ti spomenike, kult obožavanja i harem djevica samo za tebe. Preko noći nastaju stranice, forumi zaljubljenika u lik i djela – ti postaješ heroj.
A ljudi vole heroje, jednostavno ih trebaju. Pobuđuju onu emociju da se sve može kad se hoće, dok u isto vrijeme stavljaju teret slave na leđa osobnog heroja. Iako izgleda da se teško penjati prema toliko željenom vrhu, teže je ostati u kontinuitetu na njemu.
Čitajući o poznatima i slavnima, mnogi požele osjetiti dah tog životnog baršuna koji im sa strane djeluje primamljivo i poželjno. Aaaaa, blago njima. Promatraju ih, gledaju i dive se njihovim javnim licima koja iskaču iz gomile.
Lica koja prepoznaju na ulici ili ispunjavaju u križaljci.
No jesu li zaista oni “poznati“ rođeni pod sretnijom zvijezdom od onih “nepoznatih“? Je li slava jedna vrsta prokletstva kojeg nisi svjestan sve dok se ne uvučeš duboko u nju pa postaneš ovisan? I što se dogodi kad jedan uvijek poželjan i tražen gost postane odjednom nepoželjan?
Društvo te može lansirati do zvijezda, ali i odbaciti kao pokvareno mlijeko i izbrisati sve dotad postignuto kao da nije ni postojalo.
“Žao nam je, ali niste dobrodošli na našoj utrci“, poručili su Amerikanci biciklističkom heroju Lanceu Armstrongu, čovjeku koji je pobijedio rekordnih sedam puta na Tour de Franceu.
Osobi koja je pobijedila rak i dokazala snagu volje za životom, pobijedivši samu bolest pa i smrt. I dok smo do jučer svi sumanuto kupovali žute gumene narukvice LIVESTRONG i time htjeli biti dio borbe protiv bolesti slaveći život i snagu, Lance je bio svjetlo i vodilja. Nada u ozdravljenje ali i pobjede.
Danas je prevarant i lažov u mnogim očima javnosti. U dva dana izbrisali su čovjeku cijelu biografiju. Ista ta javnost divila se ovom velikanu, njegovom natjecateljskim duhu i jakim psihofizičkim sposobnostima, a istovremeno tražila nepravilnosti u njegovim uspjesima, povlačeći ga po sudovima s Američkom antidopinškom agencijom.
U životu svakoga čovjek dođe trenutak kada kaže: “Kad je previše, previše je. Taj trenutak je došao i za mene. Neću se više boriti protiv optužbi koje su toliko naštetile mojoj obitelji i meni“, objavio je Armstrong.
Je li moguće da se jedan čovjek uspije boriti i protiv same smrti, ali ne i protiv osude drugih ljudi?
Jesmo li ostali bez legendi kao što su Elvis, Marylin, Michael Jackson upravo zato jer smo ih sustavno uzdizali pa prožvakali i, na kraju, popljuvali njihovo postojanje i život?
Njihovi životi prerano su se ugasili, a mi i dalje kopamo ne bi li pronašli njihove ljudske slabosti i prikazali ih običnim smrtnicima. Hranimo li se tuđim spoticanjem i zašto toliko težimo ka tome da dokažemo da netko ipak nije bio poseban, bolji i drugačiji?
