Mrtva hladna prolazim kraj izloga sa kojih “vrište” natpisi o rasprodajama. Ni ne ulazim!?
Frendice
sam ostavila na cjedilu na (sada već našem tradicionalnom) vikendu ljetnih
izložbi i rasprodaja u srcu Austro-Ugarske. Majci sam rekla da mi opali pljusku
ako ovo ljeto kupim još koje cipele?!
U svoju
obranu imam reći samo da u ormariću čekaju već dva para novih sandala, od kojih
sam jedne obula tek jednom, a i kupljene su za kolovošku šetnju Stradunom, ali
i sve ovo ostalo što slijedi.
Naime, baš
jučer dečki su mi došli uzeti mjeru. Za nove prozore! Ovo je ljeto još jedne
velike adaptacije stana. Nakon što sam već preživjela čupanje cijevi iz zidova,
i sve što slijedi nakon toga, kupovanje novih aparata jer su oni koje sam kupila
kada sam uselila u svoj stan izdahnuli u svojim poznim godinama, sada je na red
došla stolarija. A, kada ti već iščupaju prozore i stave nove, onda te čeka
onaj istinski horor – uređenje zidova uz obilje prašine gdje je nova boja tek
na kraju liste prioriteta. A kako to obično biva, bojanje zidova sa sobom vuče
i nove držače zavjesa, nove slike koje tek treba uokviriti… Sve u svemu bit
će to pakleni srpanj! Po moje živce i moj proračun!
U stanu
koji je doslovno tapeciran policama s knjigama svaka je adaptacija zapravo
posao za vola ubiti, jer najviše snage i energije troši premještanje stvari iz
jednog kuta stana u drugi. I tako ovih dana najviše pažnje (bogami i novaca)
poklanjam dućanima s utičnicama i prekidačima, ventilatorima koji izbacuju
vlagu iz kupaonice, kvakama, protuprovalnim vratima… I ponovno sam potvrdila
tezu i da se svaka prava šopingoličarka može zaigrati bilo gdje. Baš kao i
prije nekoliko godina kada mi je stolar napravio kuhinju po mjeri, a ja sama o
sebi naučila da bih mogla svako toliko pobacati sve čaše i tanjure koje
posjedujem i skućiti se iznova, čisto radi promjene boja i dezena, tako sam i
sada – onako usput, prolazeći odjelima s kućnim i vrtnim alatom – kupila dvije
krasne pile (da, da dobro ste pročitali ručne pile kada treba otpiliti neku
granu s drveta) za kuću na moru.
No, kada
se sve zezanje, pa i najava grčkih tuluma na kojima bi mi ekipa tanjure
pretovila u krhotine (već su izrazili spremnost za sličan poduhvat) ostavi po
strani, moram priznati da sam izuzetno osjetljiva na prostor u kojem živim. Ne
mogu razumjeti ekipu koja je po vani u Gucciju ili Pradi, a doma im se gule
slojevi boje sa zidova i doslovce raspada trosjed pod guzom nasađenom pred
televizor.
Naravno, ne pada mi napamet da po kući treba imati stvari s potpisom
i da sve treba biti tip-top kao u najboljem časopisu o interijerima, ali ja
znam u kakvom prostoru nikada ne bih mogla živjeti: onom koji je totalno
zatrpan (sigurno poznajete nekog sa sindromom hrčka, i ma koliko to imalo
istinskog šarma, odahnem kada se nakon par sati maknem iz takvog stana), zatim
onom u kojem nema knjiga i zelenila.
Podjednako loše kao u zatrpanom prostoru
osjećam se i u onom koji je namješten u totalnom minimalizmu (ogoljenost
jednostavno ne paše mojoj hedonističkoj duši), a feng shui metode me svojom
neprilagođenošću našim životnim navikama samo tjeraju na smijeh.
Ono na što sam
posebno ponosna je to što mi ljudi uvijek kažu kako se ugodno osjećaju u mom
domu. A on i jest jedno lice mene i mog života, mjesto koje čuva uspomene i
gdje se kuju planovi za budućnost, na neki način stvaran produžetak mene same.
Dom je mjesto na kojem sam ja sasvim svoja i mjesto na koje dolaze samo pozvani
(čitati treba: dragi i važni) ljudi. Stoga i jest vrijedan truda i novaca.
