Moj nos besprijekorno obavlja svoju funkciju: rijetko izaziva potrebu za papirnatim maramicama, ne zabada se nekontrolirano tamo gdje ne treba, a u stanju je nanjušiti sve i svašta.
Imam fenomenalan nos. Ne, nije mi se naglo probudilo
samoljublje, a pokvario vid – jasno je da bi i osrednji plastičar (osobito
takav) u tom isturenom dijelu mog lica našao zgodnu inspiraciju za malo grubog
štemanja i nešto finog rada. Zapravo, kad bih bila podložna sugestijama i željna
promjene (i nekim se čudom ne bih bojala), takav bih popravak vjerojatno mogla
odraditi na teret HZZO-a. Imam, naime, onu famoznu devijaciju septuma pa, ako
uspijem dokazati da mi dotični defekt (koji se, usput rečeno, nalazi u nosevima
većine ljudi) onemogućuje normalan život i rad (što s obzirom na profesiju ne
bi trebalo biti teško), mogla bih se o istom zdravstveno-estetskom trošku malo
prekrojiti! Svojedobno su mi u photoshopu nacrtali light verziju – nešto užu i
kraću kljukicu. Bio je to znalački rad i logično, sasvim mi je dobro stajala,
ali ipak me nije uspjela ponukati čak ni na ozbiljnije razmišljanje o kirurškom
zahvatu. Naravno, uz svoju anatomsku nesavršenost moje pomagalo za mirisanje i
nošenje naočala (još uvijek samo sunčanih) pokazuje i sklonost simptomima
problematične T-zone (masna koža, miteseri, ljetno i zimsko crvenilo). Ponekad
me čak i otrcano zasvrbi u nagovještaju buduće ljutnje.
E pa sad, nakon što sam ga tako zdušno ogadila, sigurno se
(s punim pravom) pitate zašto pobogu mislim da je taj nos – fenomenalan?!
Jednostavno, dotični organ iznimno zadovoljavajuće do besprijekorno obavlja
svoju funkciju: rijetko izaziva potrebu za papirnatim maramicama, ne zabada se
nekontrolirano tamo gdje ne treba, a u stanju je nanjušiti sve i svašta.
Primjerice, kad odem na ručak kod mame, još u hodniku mogu precizno razlučiti
sve sastojke njezinog od obroka skuhanih u bližem susjedstvu (znam da bi ona
mene hranila i bez toga, ali svejedno ću priznati da jako rijetko osjetim
potrebu zakucati na tuđa vrata). Uz to, imam i onu čuvenu Proustovsku
olfaktornu memoriju: neki me mirisi tako nepogrešivo asociraju na djetinjstvo
(domaće pogačice sa sirom ili jeftine njemačke pjene za kupanje od čijih su se
otopina puhali najbolji mjehurići), neki na putovanja (hitovi su mi more i
newyorška podzemna željeznica, oboje vjerojatno po onoj staroj “što se
babi snilo…”), neki na muškarce koje sam voljela (jer iako su moje veze
Dreamer, Kenzo ili recimo Allure neslavno završile, parfemi su bez sumnje
postali evergreeni).
Bez obzira na taj fascinantni nos, ovih se dana upravo zbog
njega osjećam malo zakinuta. Svako toliko, naime, nekome kraj mene “miriši
na snijeg”, a ja stvarno nemam pojma o čemu govore! Pa iako bi se po tome
što unatoč brojnim nagovještajima bijelog pokrivača u metropoli još nema dalo
zaključiti kako sam u pravu kad mislim da su snježne pahulje pojava bez okusa i
mirisa, ne mogu se ne zapitati nedostaje li mi mašte ili samo svjesno odbijam
nanjušiti ono što ne volim?
Zima nije moje vrijeme. Možda bih da sam naučila skijati
pjevala drugu pjesmu (neku s jodlanjem, jamačno), ali strah od hladnoće uvijek
je bio jači. Jedini zimski sport (osim čitanja i spavanja) koji me veseli je
klizanje – u kontroliranim natkrivenim uvjetima! To što obožavam čizme i imam
nešto sumnjivo blizu fetišu za šešire i rukavice nije ni u snu dovoljna
kompenzacija za činjenicu da je zimi pola dana u stvari noć ili što bljuzga
& co. spomenutim modnim dodacima nikako ne čine dobro. Vještica studena
povrh toga izvlači na površinu i činjenicu da prema suvremenim mjerilima nisam
osobito politički korektna – jedem meso (sarma od soje? može, ali ne u mojoj
kući…) i sa zadovoljstvom svojstvenim jedino kvalitetno utopljenoj ženi nosim
kožu i krzno.
Čim temperatura krene u minus, zauzmem gard mrgudnog
Štrumfa, na koji, nimalo kreativno, tijekom prosinca dodam i blagdanski blues.
Ne znam je li u pitanju manjak sunčanih sati ili neka dublja patologija koja se
rješava razgovorom sa stručnom osobom, ali potkraj godine me uvijek uhvati
sjeta koja nema baš nikakvo uporište u stvarnom životu. Sve je super i sve je
za 5, ali doslovno preko noći postanem definicija pojmova nujan i čemeran, pa
povremeno ridam, i to ovisno o godini ili na prizore usamljenih svjetala na
prozorima u nekom zabačenom, snijegom zametenom selu ili na kičaste TV-reklame
za Coca Colu! Već u siječnju ne mogu vjerovati da se to stvarno događalo. No,
ako se mogu opravdati, ipak sam ja kći žene koja se svojedobno gorko rasplakala
čitajući TV-raspored. Najavili su, naime, “Imitaciju života”, a to
je, citiram “jako tužan film”.
