Pa kakav je onda sadašnji trenutak mog života? I shvaćam da izgleda obično, ali zapravo to je jedinstveni trenutak vječnosti u kojemu postojim s time što trenutno jesam.
Tako sjedim i razmišljam što li napisati. Kao da sam već sve rekla i objasnila iz tisuću i jednog ugla. Yoga, disanje, antistres, vizija, intuicija, zdravlje, detoksikacija, vježbanje, svjesnost, tišina, sadašnji trenutak, samo postojanje, svjesnost, duša, priroda, tijelo, pomlađivanje… život.
Mislim si: primjenjuju li ljudi to što ja pišem ili samo čitkaraju u trenucima pauze na poslu ili trenutne želje da promijene nešto u životu?
Zapravo svejedno je, jer na meni je da pišem dok osjećam da trebam pisati, kada iskra za pisanje nestane, neću pisati. Što bih trenutno radije radila od pisanja? Buljila u zid bez ikakve aktivnosti. Samo da ležim i postojim.
OK. Legnem i buljim u zid. Nakon nekog vremena buljenja i postojanja pomislim, možda bih ipak mogla napisati nešto . Na meni je izbor. Ja sam 100 posto kreator svojeg iskustva. Nastaviti ležati i buljiti, pisati ili reći da ja to više ne bih, skuhati čaj, otići u šetnju… Zapravo sve opcije mogu izabrati i nitko mi ne brani da bilo što od toga učinim.
I onda sjednem i zamolim Božansko da mi da inspiraciju da napišem nešto korisno i smisleno. I Božansko kaže: “Samo piši ono što jesi sada i ovdje“.
I ja pišem. Sada i ovdje shvaćam da mi apsolutno ništa ne nedostaje u životu, nemam nikakvu posebnu inspiraciju, ništa posebno dobro niti posebno loše se ne događa u ovom trenutku. Jednostavno život teče. Potpuno neutralno, bez posebnih misli, ideja, osjećaja, ushićenja, tuge ili ljutnje, bez želja. Kakav je taj trenutak mog života? Sada i ovdje? Dobar, loš, dosadan, prazan, pun, čudan? Zapravo on je onakav kakvim ga definiram.
Pa kakav je onda sadašnji trenutak mog života? I shvaćam da izgleda obično, ali zapravo to je jedinstveni trenutak vječnosti u kojemu postojim s time što trenutno jesam. Moje dijete se pored mene, igra i komunicira na svoj dječji način. Znam da se upravo ovaj trenutak, kakav god izgledao, nikada više neće ponoviti i stoga je jedinstven. “Običan“ trenutak života, a zapravo neponovljiv.
Promatram svoje dijete i shvaćam da me njegovo postojanje ispunjava radošću. Zajedno postojimo u vječnosti. U jednom trenutku doći će i trenutak rastanka i u tom trenutku shvatit ću snagu upravo ovog trenutka koji živim. I tada ću pomisliti, kako je prekrasan bio taj trenutak.
I shvaćam da se iz budućnosti mogu vratiti u prošlost, odnosno u sadašnji trenutak i već sada vidjeti ljepotu i čar ovog “običnog“ trenutka.
Tečem dalje praznog uma, bez otpora i napora. Jednostavno postojim i to mi je dovoljno.
I na kraju shvaćam da inspiraciju možemo pronaći i u trenutku bez inspiracije.
