Htjedoh vam ovaj puta pisati o nekim egzaktnim činjenicama i statistikama broja ljudi koji kao turisti dolaze u našu zemlju, zašto ih je zapravo malo, zašto se rijetko vraćaju…
Htjedoh se pozabaviti problematikom sadržaja koji bi iste te turiste u
većem broju možda dovele u Zagreb, Osijek, Rijeku, sadržaja poput više sportskih
događaja, više wellness i spa centara, više raznih maratona, kongresa na temu
sporta…
Ali o tome ću vam ipak pisati neki drugi put i to iz jednog jedinog razloga:
gospodinu Branku sam zaboravio dati tenisice! Prije svega, dragi moj Branko,
žao mi je do suza što zaboravih na vas, što zaboravih na čovjeka koji me je
vjerno slijedio na svim kasnovečernjim satovima aerobika, stepa, workouta u
protekle tri godine. Na osobu koja je zapravo netko zbog koga se i bavim time čime se bavim –
vjerni prijatelj, veseljak cijele grupe…
Kako bi i drugima bilo
jasnije o čemu pričam evo par bitnih
informacija:
- gospodin
Branko je vježbač u jednom fitness centru i vjerno dolazi na svaki sat aerobika - u
najkvalitetnijim životnim godinama je – godinama kada iz njega zrači mudrost,
radost i život istovremeno, recimo da je prošao malo više od pola stoljeća
života - najčešće je
jedini muškarac u cijeloj grupi - peče fantastičnu
sirnicu i najbolju pitu od jabuka - najveći je
šarmer i gentleman kojeg sam upoznao - kada su mi
svi išli na živce a morao sam voditi sat aerobika, Branko bi me uvijek uspio
nasmijati i sjetiti me da je život nešto drugo osim cjelodnevnog posla i umora…
I onda, na tradicionalnom
Božićnom treningu na kojem je opet on bio naš Djed Božićnjak, ne odjećom, već
duhom kojim je ispunjavao dvoranu, gospodin Branko je osvojio tenisice na
skromnoj i maloj ali iskrenoj tombola
koju smo napravili. Svi smo bili sretni zbog toga, nije to bio niti najvredniji
poklon, niti najveći, ali razveselio je i gospodina Branka, i mene i sve
vježbače… bio je prava stvar za pravog čovjeka…
Gospodin Branko je skromno rekao koji broj nosi i ja sam obećao donijeti
tenisice, koje je osigurao naš vjerni sponzor, za par dana, na slijedeći
trening…. Danas je 22.01.2010 a ja g.
Branku nisam odnio tenisice. Na to su me podsjetili drugi… Osjećam se loše,
ljut na sebe što sam zaboravio da su to zapravo najbitnije stvari u životu, ne zaboravljati na prijatelje, na obećanja, na rođendane, dogovorene izlaske na
druženje.
I neću tražiti opravdanje
u strašno velikim i bitnim poslovnim projektima kojima sam trenutno zaokupljen,
jer sada postaju nevažni. Ostat ću ljut na sebe i tužan. I večeras ću mu
odnijeti tenisice i pokušati ga pogledati u oči i reći da sam bio zaboravio na
njega…
