Ovog sam se vikenda sjetila jednog od svojih najdražih viceva, koji, usput budi rečeno, nikada ne uspijem prepričati, jer se pogubim među glavnim junacima. A oni su: jedna mačka (četveronožna), sadist, mazohist, piroman i nekrofil. Sve završava s time da sadomazohist kaže “Mijau!”, a vi pretpostavite radnju.
Pomalo
sadomazohistički počela sam mijaukati kada sam shvatila da mi se počinje
sviđati naša svakidašnja recesija. Naime, voda je stvarno trebala doći do grla,
pa da nas natjera da se konačno počnemo ponašati normalno. Cijeneći novac, ono
što za njega dobijemo, ali i ono što drugima dajemo.
Naime,
nedavno sam zbog vrlo banalnog kućnog popravka trebala električara. I dok sam
se raspitivala ima li tko koga poznatog, barem petero ljudi mi je reklo da nema
šanse da mi majstor dođe popraviti takvu sitnicu. OK, pitala sam – što je
alternativa: živjeti u vječnom mraku, promijeniti kompletne elektroinstalacije
u stanu, jer to valjda nije sitnica ili riskirati smrt od visokog napona, jer
stvarno ne znam kako bi drugačije završilo moje vlastito prtljanje po struji.
Na sreću, baš spomenuta recesija promijenila je čak i stvari među malim kućnim
majstorima. Drugi čovjek kojeg sam nazvala po žutim stranicama telefonskog
imenika, došao je drugi dan i za 150 kuna napravio sve što je trebalo. Još se
ispričavao zbog minimalnog nereda kojeg je napravio u stanu.
Još
se nisam oporavila od šoka zvanog “brižan i ljubazan majstor” kada je stigao
drugi veliki dokaz moje teorije da smo tek u krizi normalni. Bilo je to baš
ovog sadomazohističkog vikenda. Servis u kojem već godinama održavaju moj
automobil imao je akciju. U četvrtak su mi poslali SMS, u petak me nazvali i
upozorili na 20 posto popusta na sve dijelove koje eventualno treba zamijeniti.
Doslovno su me natjerali da dođem, i to mjesec dana pred veliki servis. Time
sam uštedjela više od 600 kuna.
Ne
postoji posao na kojem ja za sat vremena (koliko sam potrošila) mogu zaraditi
taj novac. Dakle na neki su me način svojim inzistiranjem natjerali da podignem
novac koji je ležao na cesti. Da znam, oni su dobili još jedan, nimalo jeftin,
servis, ali oni ne mogu znati da ga nisam mislila preskočiti jer mi je život
draži od kuna. I tek kada sam, nakon dogovorenog servisa, i velikog čuđenja
kako su ljubazni – mušterijama su poslužili kavu, kekse, grickalice, sokove
– shvatila da bi se tako prema meni
morali ponašati uvijek, jer riječ je o auto kući u kojoj sam kupila već dva
automobila i oba su tamo i servisirana.
Dakle,
ja kod njih na redovnoj bazi ostavljam vrlo ozbiljan novac. Ja sam, naime, (ono
božanstvo) kupac i trebali bi me čuvati kao malo vode na dlanu.
I to je pravilo
kojeg treba imati na umu i pred djevojkom u butiku koja me neće ni pogledati
jer priča na telefon; onom koja me uvjerava da bi mi odlično stajala minica
namijenjena anoreksičnom osamnaestogišnjakinji, ali i pred konobarom koji mi
mahne glavom, a ja tu gestu moram prevesti u: “Evo nje opet! A što ’eš sad?”
Dodajte mojim pričama one koje ste
iskušali na vlastitoj koži i shvatit ćete da sam u pravu. I koliko smo istinski
balkanski opušteni kada je lova u pitanju. Ima li smisla sprdati se sa škrtim
Škotima i dozvoliti da nas neškrti Hrvati šišaju k’o ovce? Razmislite o tome i
nakon recesija, kada se lova ponovo pojavi na obzoru.
