Kako je jučer izgledao moj radni dan? Predivno!
Prvo sam na parkingu išutirala
aparat za parking karte (ne prejako da ne oštetim nove čizme), jer mi je
progutao šest kuna, a nije bio dovoljno ljubazan da mi ispljune i parking karticu
koja bi pokrila prva tri sata mog radnog vremena. Nakon toga sam, htjela-ne
htjela, parking platila SMS porukom. I tako tri puta. Nakon toga sam odjurila i
preparkirala auto, a sljedeći parking aparat je bio dovoljno ljubazan da mi da
karticu.
Iza posla sam, poput duha Hamletova oca, kružila širim kvartom ne bih
li negdje pronašla mjesto gdje ću se parkirati sljedećeg jutra, bez da trčim
oko zgrade u kojoj radim poput zadnje luđakinje ili strepim od toga da mi
krajnje bezobrazna ekipa izbije 800 kuna iz novčanika. Naravno, dan prije pauk
mi je odnio auto jer sam bila parkirana u pokrajnoj uličici na nogostupu.
Priznajem da sam kriva. To sam i
platila, no tko će platiti tisućama ljudi u gradu Zagrebu što svakodnevno
prolaze kroz opisane torture dok cijelo to vrijeme obilježena parking mjesta
zjape prazna. Baš kao i onaj iza zgrade u kojoj radim! Zvuči kao da se netko
posvađao sa zdravim razumom? O da! Upravo to je stanje stvari jer nikome tko u
ovom gradu na svom radnom mjestu provodi osam (ili oho-ho više) radnih sati
nije omogućeno da si kupi parkirnu kartu. Po logici koja vlada u mojoj glavi to
je znak da je ovdje netko – opasno
lud.
Dakle moj život od 1. listopada
određuju ljudi koji su očito odlično plaćeni da bi stvarali kaos u ovome gradu.
Time što ne postoji mogućnost, a kamoli cijena da platim parking kraj zgrade u
kojoj radim pretvorena sam u građanina drugog reda i ugroženo mi je pravo na
rad, što je čak i u ovoj zemlji, još uvijek ustavna kategorija neotuđivih
ljudskih prava.
A kako je uopće došlo do te zbrke?
Kao i za sve ostalo u ovoj zemlji krivi su lopovi, jer kako kaže dragi
Zagrebparking, oni više ne mogu prodavati karte zaposlenicima, po popisima koje
šalju tvrtke, jer je lani bilo previše lažnih karata. Dakle zbog lopova u
njihovim redovima kažnjeni smo svi mi koji uredno izvršavamo svoje građanske
obaveze. To da netko sjedne i pregleda sporne odredbe za sada još nikome nije
palo napamet, a o mogućnosti da netko kaže da je sve napravljeno popuno
pogrešno i besmisleno ne treba ni sanjati i zato javno izjavljujem da ću
poslati tužbu Ustavnom sudu Hrvatske kako bi se prekinula ta tortura besmisla.
A to savjetujem i vama.
S prvim tko mi se usudi izreći
neka na posao idem tramvajem razračunat ću se osobno i to šakama. Zašto? Ne, ne
pere me PMS nego sam zaista na kraju živaca. Naime, moj radni dan počinje u devet
ujutro kada ulazim u Večernji list kako bih se do 9.30 pripremila za urednički
kolegij novine u kojoj radim. Baš onaj dan u kojem sam jurila u Strojarsku po
auto završio je u 23 sata kada sam s predstave s kojom su počele ovogodišnje
Gavelline večeri poslala tekst. Možete me zvati krhkom ženicom ili ludom
histeričarkom, ali ja zaista nemam (najmanje) dva sada dnevno za vozikanje
tramvajem od Borongaja do Savske. A još mi dodatno pozli kada pomislim koliko
je ljudi u istoj situaciju, ali još mora razvesti djecu po vrtićima i školama ili, ne daj Bože, posjetiti nekog od
roditelja u bolnici.
Stvarno bi nam svima trebalo
biti pun nos (da i ne spominjem organe koje nema polovica čovječanstva)
situacija u kojoj nam glupi birokrati kompliciraju život i to, najčešće, stvarajući zgodnu pozadinu (ili maglu) za
neke svoje nove lopovluke. Na žalost, parkiranje je samo vrh ledene sante, jer
ma kamo pogledali i ma čega se latili čeka vas neko slično iznenađenje. Stoga
sam sve sigurnija da nam treba ozbiljan kampanja za građanski neposluh, jer dok
mi svi skupa šutimo i dozvoljavamo da nam oni i slični njima kroje svakodnevicu
ništa se neće promijeniti. Zapravo ne – biti će još gore.
