Kakvi su tvoji koraci? Dižeš li se ako padneš?
Od kada se rodimo počinjemo savladavati prve korake. Pužemo,
dižemo se, padamo i tako dok ne prohodamo. Padne li djetetu ikada na pamet
prestati pokušavati dići se na noge i prohodati? Dijete ne brine o tome kako
izgleda njegovo puzanje, koračanje i padanje. Ide dalje. Znate li osobu koja je
odrasla i zdrava, a i dalje hoda četveronoške, ide na posao četveronoške, ide u
šetnju četveronoške? Mislim da ne.
Povremeno svi “zapužemo”
životom, jer ne postoji osoba koja ne proživi teške trenutke (nazovimo ih
izazovnim trenucima) ili nije bila u trenutku umorna od života. Međutim postoji razlika između onih koji
ostanu puzati i onih koji se dižu.
Mi cijeli život učimo hodati, prvo u fizičkom smislu, a onda
u smislu toga da učimo kako se kretati kroz život. Kao djeca čak smo i plakali
kada bi pali, imali modrice i ogrebotine, ali opet smo se digli i nismo
odustali sve dok nismo čvrsto stali na svoje noge. Netko je naučio brže, netko
sporije, ali to zapravo nije niti bitno.
Zašto onda kada nas
neka situacija u životu baci na koljena pomišljamo više ne ustati?
Dok smo padali “ko’ kruške” tijekom učenja
hodanja, nismo se zapitali “Zašto baš ja? Zašto se to baš meni događa? Zašto
baš ja padam?”. Međutim kada nas životna situacija baci na koljena, onda
se vrlo često to pitamo; “Zašto baš ja?”. Eto zato što se to događa
svima u nekom obliku tijekom života i zato što je to izazov koji možemo
savladati, iz njega učiti i narasti kao osobe. Biti jači, spretniji, svjesniji,
bolji, nadvladati bol, upoznati ljubav, otvoriti se za život ili razviti neku
novu kvalitetu koju možda nismo mogli razviti na drugačiji način.
I tako koračamo kroz život, istražujemo i hrabro prolazimo
kroz nepoznato. Rastemo i počinjemo drugačije vidjeti ljude, sebe, okolnosti,
život.
Mi smo stvoreni za to da se dižemo i koračamo naprijed.
Ponekada se dogodi da stanemo i odmorimo, ali opet idemo dalje, jer jedino to
je život. Stajanje na jednom mjestu ne donosi radost i ubija život. Možda
donese privremeno zadovoljstvo, ali ne i ispunjenje.
Stoga kada smo na koljenima, duboko udahnemo, prihvatimo da
smo dolje, ali se ne predajemo. Brišemo prašinu s koljena, koračamo i rastemo
dalje. I svaki puta kada se dignemo i nastavimo hodati jači smo. Ponekada to
tako ne izgleda, ali kroz neko vrijeme koračajući s vjerom i nadom, doći ćemo do točke mira, snage i
ljubavi. Do točke gdje ćemo zahvaliti na tim iskustvima i shvatiti što su nam
donijela.
Samo moramo biti spremni mijenjati se, biti svjesni i aktivni
sudionici vlastitog života.
Gdje god da jesi, tko god da jesi, koračaj dalje, uči iz svojih
padova i nastavi svoj put!
