Kunem ti se - nisam ja - Ordinacija.hr

Nikad nisam fanatično pratila sport. Govorim to zbog onih koji bi eventualno mogli doći u priliku čeprkati po mojim uspomenama iz djetinjstva.

U podrumu obiteljske kuće u Čakovcu, u društvu lutaka, figurica životinja i prelijepih trodimenzionalnih slikovnica pohranjen je, naime, i gotovo u potpunosti ispunjen album sa sličicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 1974. Budući da sam u to vrijeme išla u vrtić, a sličice mi nije kupovala mama s namjerom da me usmjeri na pametnu udaju kroz kojih dvadesetak godina, jasno je kako je u pitanju još jedan slučaj oca kojem je prvorođenče (pa makar i žensko) izgovor za malo djetinjastog zadovoljstva. No, neovisno o izvornoj namjeri, posljedice po mene ipak su bile uglavnom pozitivne – naučila sam zastave zemalja sudionica, upamtila neka danas legendarna imena najvažnije sporedne stvari na svijetu i shvatila da za postizanje životnih ciljeva treba određena količina strpljenja i/ili novca.

Mislim da je prvi sport koji me ozbiljnije zainteresirao bilo umjetničko klizanje, vjerojatno zahvaljujući kombinaciji jedinstvene Milke Babović i lijepih ljudi u kostimima sa šljokicama. Kad bih se ozbiljno koncentrirala, zacijelo bih se i danas do detalja sjetila Ravelova Bolera u legendarnoj izvedbi Jane Torvill i Christophera Deana. Otprilike u isto vrijeme otkrila sam i sklonost gimnastici, i to podjednako muškoj i ženskoj. Ljubimac mi je dugo bio sjajni Kinez Li Ning, a onda ga je s trona na koji je postavljen zbog svoje iznimne vještine i simpatičnosti svrgnuo pubertet.

Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. ostale su upamćene po bojkotu zemalja istočnog bloka što je otvorilo prostor za dokazivanje sportašima koji bi u cjelovitom planetarnom sastavu možda ostali kratkih rukava. Tako sam ja toga ljeta vatreno navijala za američku gimnastičku vrstu jer se u njoj nalazio izvjesni Mitch Gaylord. Mladac koji se tijekom odrastanja sigurno naslušao neugodnih zadirkivanja na račun svog prezimena bio mi je toliko zgodan da sam se svakoj njegovoj medalji veselila kao da postoji šansa za zajedničku proslavu njezina osvajanja. Na pobjedničkom ga postolju nikad više nisam vidjela, ali ga kao utemeljitelja vlastitih estetskih sportskih kriterija nisam zaboravila.

Nasljednika sam mu ipak uskoro pronašla u Mikaelu Pernforsu. Iako su teniskim svijetom u to vrijeme vladala neusporedivo veća imena, a Mika igrao dovoljno dobro tek za rezervu u švedskoj Davis Cup reprezentaciji, njegova pojava na terenu bila mi je neodoljiva. Na kapriciozno inzistiranje kako je upravo spomenuti najzgodniji frajer s reketom, moj tadašnji realni emotivni interes promrmljao bi “Peder”, stavio 2 loptice u džep svojih bijelih hlačica, a treću opalio svom snagom. Uvijek sam imala problem s timingom i dugim jezikom.

Volim gledati i plivačke mitinge, a najdraži mi je, naravno, trenutak predstavljanja natjecatelja. Ako već imaju naočale pa im se lica gotovo i ne vide, samo pomislim kako je to šteta. No, zato me uvjerenje da ona tuljanska odijela pridonose boljim rezultatima ozbiljno ljuti. Sva sreća da vaterpolistima takve bedastoće još nisu pale na pamet.

No, između gledanja sportskog susreta i odlaska u kino uvijek biram film jer ono što bi me od sporta doista zanimalo ne smijem gledati – obećala sam u ime višeg nacionalnog interesa.

Sve je počelo s Goranom Ivaniševićem. Neko je vrijeme imao nezgodnu naviku gubiti važne susrete. Kao za vraga, kad bih slučajno propustila gledati neki meč, on bi ga trijumfalno okončao. Pa su me, argumentirajući to željom za afirmacijom hrvatskog sporta, prijatelji počeli moliti da svjesno izbjegavam sjesti pred televizor u napetim situacijama. Mislim da je dovoljno reći da sam Zecovu pobjedu u Wimbledonu odgledala tek u snimci.

S vremena na vrijeme moj tužni pogled upućen društvu koje se sprema na utakmicu poljuljao bi duboko uvriježeno mišljenje da nosim nesreću. Uz opravdanje kako unatoč svemu moram osjetiti atmosferu na stadionu, dvaput sam gledala nogomet u Maksimiru. U prvom slučaju Dinamo je izgubio međunarodnu utakmicu u kojoj je uvjerljivo vodio. Drugi put je nadrapala repka: skupo sam platila ulaznice za zapadnu tribinu, unatoč tome stajala na jednoj nozi jer se broj posjetitelja baš i ne kontrolira, a Bilićevi izabranici koji su nekoliko mjeseci ranije ponizili Engleze u srcu Londona od tih su istih dobili bolnu lekciju.

Nakon ovih iskustava, s finalom Svjetskog rukometnog prvenstva nitko nije htio riskirati. Strogo mi je bilo zabranjeno približavanje Areni Zagreb, a potom, za svaki slučaj, i gledanje utakmice u televizijskom prijenosu. Nema veze, zaključila sam – dečki su zavrijedili zlato pa, ako ja preventivno mogu bilo što učiniti, zašto ne? I tako sam do pedesete minute susreta mirno vozila zagrebačkom okolicom slušajući glazbu s CD-a kako ni slučajno ne bih na radiju čula rezultat. Kad su stvari na terenu počele izmicati kontroli, meni su počele stizati poruke. Bilo ih je desetak i sve su bile gotovo istog sadržaja: nakon prve riječi koja me, ovisno o stupnju bliskosti s pošiljateljem opisivala manje ili više prosto, slijedila je optužba: “Ipak gledaš!” Moram priznati da sam bila ozbiljno povrijeđena tolikom količinom sumnje u moje domoljublje. Nakon trećeg SMS-a napisala sam univerzalni odgovor. Svi koji znaju kako sam godinama rezignirano ponavljala rečenicu “Priznajem da je Dražen Zečić krasan čovjek, ali je li to doista razlog da moramo slušati njegove pjesme?!” nemalo su se iznenadili kad su pročitali: “Kunem ti se – nisam ja!”

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo