Konačno je zatoplilo. A prve ozbiljnije zrake sunca na mene pogubno djeluje. Prvo i najvažnije, kako bi rekla moja najdraža baka “proradi mi crv u guzi”, a to znači put pod noge. Išla bih bilo kuda: Toskana, Venecija, Beč…
Najrađe ipak u Barcelonu (uskrsni
vikend začinjen rukometom čini se kraj svijeta), ali to je plan od kojeg se
moralo odustati zbog viših interesa. Taj se viši interes zove rođena majka, jer
stvarno nema smisla ženu koja je preživjela sva moja putovanja na druge strane
svijeta (iako se primjerice zbog Kariba
ozbiljno bojala da će se srušiti mali avion kojim se putuje od otoka do otoka,
a nakon toga će me pojesti morski psi, a nitko joj nije imao srca reći da je
nakon pada aviona tako i tako sve svejedno) ostaviti samu za blagdane.
Put samo za vikend njoj je naporan
i tako ostajemo u Zagrebu, uz tradicionalno trodnevno prejedanje uz šunkicu,
francusku salatu, kuglof… A susjeda s
mora javlja da su izašli svi tulipani koje sam prošle jeseni posadila po svom
dvorištu. Kako je riječ doslovno o vreći tupilana – bila je rasprodaja u vrtnom
centru u blizini – vjerujem da će to biti super prizor. Hoću li ga vidjeti?
Kako sada stvari stoje kada se konačno spustim na more (negdje u svibnju)
dočekat će me tek osušeno lišće nakon što tulipan i naracise ocvatu, što znači
još malo vrtlarenja. No, tako to ide kada naslijedite kuću na moru, a vremena
za nju baš i ne nalazite u trenucima kada se oko te kuće nešto i događa, iako
se najčešće radi o događajima koji su posljedica vlastitog (velikog) truda.
Uz putovanje, svakog sam proljeća,
baš kao svaka prava žena, gola i bosa. Jest da
postoje realni uvjeti da mi ormari propadnu na kat ispod, ali bože moj – i dalje sam gola i
bosa. Ipak ovo sam proljeće sama sebi obećala da ću biti strogo kontrolirana.
Imam naravno veliki razlog za to – putovanje u Keniju koje mi se smiješi
sljedeće jeseni, a i Karibi su strogo zacrtani za sljedeću zimu. U mojoj listi
prioriteta to i jest razlog zbog kojeg se najviše isplati štedjeti, onaj zbog
kojeg ću okrenuti leđa i najljepšim cipelama.
Naravno, već sam zaključila da mi
je kosa prestrašna. Opet je poludjela, udahnula malo zraka i sve je kovrčavija. Kod kuće imam pokret otpora
koji uporno radi na tome da je prestanem ravnati. Poslušam samo kada mi otmu sat vremena
spavanja, pa sam ujutro u takvom spidu da četka za ravnanje ne dolazi u
obzir. Frizer (i prijatelj) već je
navikao na moja proljetna zapomaganja, kako bih ja opet jako, jako kratku kosu.
Zna da to prođe za tjedan ili dva i neće me šišati. Pametan čovjek. Samo čekam
da u salonu instalira neki kauč i s pravom počne naplaćivati i usluge
psihoanalize. Tako i tako radi i taj posao, jer svaka nesretna i nezadovoljna
žena prvo napravi kaos na vlastitoj glavi. Tek nakon toga na red dolazi
pospremanje kaosa u glavi.
Ah da, ako me slučajno sretnete u
kakvom parku kako se igram s djecom – bez brige – apsolutno sam neopasna, a
klinci mi se sami prilijepe. Sad ću opet žicati prijateljice da mi posude
klince za proljetni obilazak zoološkog
vrta, a napeti su mi i ovi BBC-jevi dinosauri koji stižu u Arenu.
Ukratko proljeće je uz mene vrlo
naporno godišnje doba. Valjda to ima i veze s horoskopskim znakom: jest da me
teško pokrenuti, ali kada krenem akcija ne prestaje. Na svu sreću ljeti se u
potpunosti posvetim moru i mirna sam ko bubica. Ili satima plivam ili mi je
dovoljno da mi se samo plavi pred očima. Već se veselim! A baš te dane u mojoj
glavi nagovijesti prvo proljetno sunce.
