Čitam kako je ponedjeljak 18. siječnja najdepresivniji dan u 2010. godini. Kažu to britanski znanstvenici, a ja im unaprijed poručujem da zaista poima nemaju.
Pa godina je tek počela, i tko zna što nam sve donosi.
A kako je počela nama (na brdovitom Balkanu) sve me strah da ćemo po običaju
zeznuti cijeli svijet i imati neke samo nama razumljive najcrnje moguće
depresije.
Jasno mi je da je na vagu lošeg raspoloženja zapravo
stavljena opća besparica (taman su stigli računi za božićno i novogodišnje
šoping ludovanje, zajedno s uobičajenim računima za siječanj), a svi smo već u
novim dugovima, jer iz svakog nas izloga mame rasprodaje, ruku na srce kako bi
bilo koja normalna žena odoljela kožnoj Max Mara jakni za nešto malo više od
tisuću kuna ili fantastičnim cipelama kojima je cijena pala za stvarnih 50
posto, a bit će hit baš ovog proljeća…. Dodajte tome katastrofične vijesti iz
svijeta (zapravo sam prilično zdrava u glavi, ali se istinski užasavam samo
dvije stvari – potresa i zmija), našu opću apatiju zbog tisuća i tisuća
ugašenih radnih mjesta i pravo je pitanje: kako smo uopće živi, odakle nam
uopće snaga da dišemo i ramena držimo uspravno. Depresija u takvoj postavljenoj
slici svijeta zaista izgleda kao zanoktica na popisu bolesti.
Ili jedan zabavniji, ali vrlo ilustrativni primjer:
jednom sam odnijela glačalo na popravak, a čovjek u elektroradonici mi ga je
vratio u dijelovima s preporukom da je “žnora” još u odličnom stanju. Tko zna
što mi je htio poručiti, a u prilog mog zdravlja govori činjenica da sam i
žnoru zajedno s dijelovima ubacila u najbliži kontejner sa smećem! Baš to bi
trebala napraviti s svakom takvom katastrofičnom prognozom koja me tjera u
depresiju kada tamo i nisam. Ipak spremno ću priznati da mi je ovo sve prije
nego omiljeno doba u godini, jer uz sve navedeno osobno me hvata i teška čežnja
za suncem (stvarno nam se smrknulo nebo nad Zagrebom) i morem uz njega.
Baš
zato mi je ovaj ponedjeljak bio super uspješan, a ne depresivan. Uspio je moj uobičajeni
zimski lov na sunce. Svima nam zapravo treba malo više svjetlosti (ja bih bila
ozbiljan izvor prihoda psihoanalitičara i solarija da, ne daj Bože, živim u
Skandinaviji), i zato sam se prošlog vikenda razbaškarila na predivnom suncu, u
kafiću uz samu morsku obalu. Ti se gušti mogu opisati samo onom pravom
dalmatinskom rečenicom “Ma ko ovo more platiti!”, iako vam za avion i hotel
treba stvarna lovica.
No, siječanj i veljača su mjeseci u kojima bijeg na more
ima najviše smisla za našu duševnu ravnotežu i to je vrijeme u kojem ja klisnem
barem do Opatije, iako su ovog puta pale južnije rute, jer sve je lakše kada sam na suncu i kada mi
se plavi pred očima.
Naravno, ponekad
nema love, a ni slobodnog vremena, i zato u mom životu postoje i alternativne
metode borbe sa zimskim sivilom: subotnje prijepodne u kojem se ne izvlačim iz
spavaćice, nedjeljna večer u kadi punoj miomirisne pjene, dobra knjiga,
omiljena glazba, dragi ljudi… i da, skoro sam zaboravila, vruća čokolada s
konjakom… Shvatili ste bit, nadam se? Poanta nije u puno love, ali ni utjeha
u alkoholu!
