“Živimo u dekadentnom vremenu. Mladi više ne poštuju roditelje. Drski su, nestrpljivi, posjećuju taverne i nemaju nikakve samokontrole” – natpis iz egipatske grobnice, 3000 godina pr. n. ere.
3000 godina pr. n. ere?! Ista priča, a stoljeća prolaze. U očima roditelja uvijek zarobljeni u obliku djeteta.
S dvadeset i devet godina odlučila sam prestati se pjeniti kad me moja mama nazove, jer sam shvatila da nema smisla objašnjavati svaki put ispočetka da mi nije baš drago da me zove usred sastanka, izlaska, službenog puta… s pitanjem: “Jesam li jela i što ću jesti?”
Prije bih poludjela, a sad sam se jednostavno predala i prozvala se “mamin Bubi”. Da, to je onaj isti ogroman patak iz crtića koji viri iz kolica, duda dudu i ima pelene. U međuvremenu, kad me nazove odmah se javim s rečenicom: “Ovdje Bubi”.
Krene smijeh s njene i moje strane te shvati da je zapravo smiješno zvati nekog na pragu tridesete s vlastitim novčanikom i pitati ga je li jeo ili spavao.
“Vidjet ćeš ti kad budeš jednom roditelj kako je to”, ponavljam rečenicu svaki put kad poželim biti otresita nakon milijun propitivanja: “Kad ćeš doći? Kad krećeš? S kim si bila? A tko još ide? Jel ti voziš?”
Stvar je u tome da, kako vrijeme prolazi, zajedno odrastamo odnosno starimo, no dobna razlika se ne mijenja između nas. Iako roditelji imaju nekoliko desetljeća više životnog iskustva, mnogi su to vrijeme iskoristili daleko manje za napredovanje, a više za utvrđivanje ustaljenih obrazaca ponašanja kroz život. Kažem mnogi, čast izuzetcima koji su ukorak s vremenom.
Znači li to su nas, kad smo bili manji, naši roditelji bolje razumjeli jer nisu morali dokazivati tko je u pravu? Negdje mora postojati prekidač… jer što smo stariji – to se ta briga pojačava.
Indijci kažu: “Dok su djeca mala, podari im duboko korijenje. Kad budu starija, podari im krila”. Oko sebe vidim više slučajeva gdje se krila krešu nego poklanjaju.
Što je veća zabrinutost, dolazi do veće kontrole, a svaka prevelika kontrola ne dopušta funkcionalan razvoj tj. brani samostalno istraživanje vanjskog svijeta i stvara nefunkcionalne ljude – “Bubije”.
Bilo bi odlično kad bi uvijek vrijedio jedan obrazac ponašanja koji samo treba iskopirati i ako njega slijedimo neće biti kikseva. Međutim, koliko bi se individualnost mogla razviti i ne bi li onda hodali kao klonovi svojih roditelja? Jedno je usmjeravanje, drugo je nametanje. Nekad poželim da se moji roditelji više pobrinu za sebe i ne zaborave ispunjavati svoj život, kojeg da nije bilo, ne bi podarili ni meni moj. Djeca mogu biti sretna samo onda kad su i njihovi roditelji sretni, a najveću uslugu koju im mogu učiniti je da se pobrinu i za sebe.
