Samo sam malo za prvomajski vikend skoknula do obale. Obična šetnja uz more i božanstveni ručak u mom omiljenom restoranu.
Priznajem da mi je samo zamirisalo
“na još”, ali ovog puta za više od kave, šetnjice na potezu Opatija –
Volovsko i dva sata gastro raja nije bilo vremena. A moram priznati i da sam
se, unatoč svih dobrih (proljetnih, a ne novogodišnjih) odluka o mnogo hodanja,
do auta vratila taksijem, no tako je to kada sjednem za stol u restoranu koji
se nalazi na popisu od sto najboljih u cijelom svijetu.
I uvijek kada tako u prolazu
razgledam one najhrabrije, koji se izlože prvom malo ozbiljnijem suncu, sjetim
se kako sam bila luda kao dijete i vrlo mlada djevojka. Naime, nekada sam za 1.
maj obavezno otvarala sezona kupanja (priznajem, nešto južnije) i kada danas
razmišljam o tim cvokotavim uronima, jasno mi je da je stvarno medicinsko čudo
da uopće još (u mojim godinama) imam jajnike. I to jajnike koji funkcioniraju.
Dobro, nisam baš ni danas totalna penzionerka i mogu podnijeti malo hladnije
more, ali stvarno mi ovih dana ne bi palo na pamet otići na plivanje samo zato
jer je neki datum, a bez obzira na količinu sunca koju je do tada vidjelo more.
Ljudi to zovu odrastanjem i
stjecanjem pameti, ali nisam sigurna da u tim ludostima zapravo nema mnogo više
zdravlja – i tjelesnog i duhovnog – jer nekako mi se čini da je najgore kada
sam sebe uvjeriš da nešto više ne možeš i to iz tako bedastog razloga kao što
su godine, pamet i odrastanje.
No, prvi kupači (zapravo sunčaši) prošlog vikenda zapravo su me podsjetili na opću povijest ljudske ljepote, a ne samo
na moju osobnu povijest. Sigurna sam da ste do sada već vidjeli tada
skandalozne (proglašavane su i
skaradnim) slike prvih djevojaka
koje su odjenule bikini.
Sjetite se na trenutak kako su
izgledale te djevojke. Jedro i zdravo, naravno. Za tadašnja mjerila bile su to
nadasve hrabre ljepotice, žene koje su prkosile društvenim normama i izborile
se za nešto od slobode u kojoj danas živimo. No, kada ih gledamo kroz prizmu
naših dana i procjenjujemo današnjim pojmovima ljepote zapravo su sve od reda
bile debele i – recimo to pristojno – nenjegovane. Nit’ su bile savršeno
depilirane, nit’ su imale supermršava tijela s točno definiranim mišićima.
Bile
su jednostavno prirodne – onakve kako su mlade djevojke izgledale prije nego
što su nas bikiniji, minice i superpripijena odjeća (zapravo diktatura fit
vitkosti), te jak lobi modnih kreatora koji istinski svaku ženu žele pretvoriti
u bespolnog dječaka, uvjerili da je svaka stanica masti u našem tijelu
jednostavno fuj. Bogami nije!
Od kako sam nabacila malo te masti, grudi su mi
veće za cijelu jednu košaricu i tek sad sada shvatila da sam dobar dio života
provela bez tih tako privlačnih suvišnih masti. A sada doma imam pokret otpora
protiv bilo kakve dijete.
Dakle, imaju li smisla današnji
zakoni ljepote kada je svaka mrvica celulita znak za rat do (nemogućeg)
istrebljenja, tri sata tjedno u teretani zakon, stalna namrgođena izgladnjelost
na rubu sloma živaca? A čak ni takve si opet nismo lijepe i mrzimo vlastita
tijela!
Stoga svaki put kad vas uhvati
depresija – a čeka vas već u prvoj kabini u kojoj ćete isprobavati novi kupaći
kostim – sjetite se prvih djevojaka u bikiniju. Ili, još bolje, sjetite se kako
su se kanoni ženske ljepote mijenjali kroz stoljeća.
Naravno, ne pada mi na pamet da vam
savjetujem stil i image Rubensovih ljepotica, ali nismo li ipak zaslužile malo
više uživanja u životu, a malo manje patnje na nekoj od modernih sprava za
mučenje? Ups, vježbanje!
