Po stambenom sam pitanju već neko vrijeme malodušna. Nakon potrage koja traje još od prošlog tisućljeća imam pravo na svoju porciju beznađa.
Svijet definitivno ide k vragu. Ovo je Brod luđaka. Zlo i naopako. Da ne bi bilo zabune, izabrala sam samo najoptimističnije ocjene protekloga tjedna. Ili bar prihvatljivo. Loše vijesti sa svih strana gomilale su se brže nego brdo smeća na zagrebačkom odlagalištu. A taj rast je, vjerovali ili ne, vidljiv prostim okom iz dana u dan (još jedan u nizu zastrašujućih podataka).
U svom tom crnilu, mrtvilu, strahu, propastima i neimaštini bilo kakva dobra informacija, pa čak i osobna sreća nekih nepoznatih ljudi čine se kao ono legendarno svjetlo na kraju tunela. U ime globalne sreće, vjerojatno bismo svi trebali investirati u svoje idealno Mjesto Pod Suncem.
No, ako ste ikada kupovali stan, znate kako je to sveobuhvatan, iscrpljujući i krajnje zahtjevan projekt. Dugotrajnost da i ne spominjem. Naravno, čula sam kako postoje oni kojima se ljubav s idealnim kvadratima dogodila na prvi pogled. No, dok stvarno ne upoznam nekoga od njih, odbijam vjerovati da su išta više od urbanog mita.
Ja sam, naime, po stambenom pitanju već neko vrijeme malodušna. U pozadini su, jasno, moji nerealni zahtjevi glede odnosa površine i cijene, željene lokacije i sličnih sitnica. Ali, dopustite da nakon potrage koja traje još od prošlog tisućljeća (istini za volju s periodočnim dugotrajnim pauzama), imam pravo na svoju porciju beznađa. Pokušali su mi između ostalog prodati stan koji je kasnije srušen kao ogledni primjer bespravne gradnje (usput, u najmanju je ruku zanimljivo gledati kako kuhinja za koju vam u viziji nedostaje još samo idealna napa nestaje u središnjem Dnevniku). Slušala sam potom i uvjeravanja kako nije neobično da spavaća soba nema prozore. Posljednji ozbiljniji pokušaj da evoluiram u vlasnicu nekretnine završio je pak gorkim suzama jer sam nakon 5 dana potpunog oduševljenja morala samoj sebi priznati da si stan kojem sam dala čistu peticu ipak ne mogu priuštiti. I tako sam dosad bez vlasničkog lista preživjela nebrojena poskupljenja, promjene hipotekarnih uvjeta i trendove uređenja interijera. Ali kao u teoriji po kojoj morate izljubiti masu žaba dok ne dođete do princa, trud će se valjda u konačnici isplatiti. A krastače pomoći da jasno razlučim što je u izboru od presudne važnosti, a što tek hir.
Već 4 godine živim u unajmljenom stanu preko puta osnovnoškolskog igrališta. Možda vam se u odnosu na to da isti gleda na jug, ima balkon, dobar raspored prostorija i iznenađujuće veliku kupaonicu na skromnu kvadraturu to čini kao nevažan podatak. Ipak, upravo igralište u mnogome određuje moj način života. Recimo, nedjeljom ujutro, dok većina uživa u duljem spavanju, ja ustajem najkasnije u 9. Tada se, naime, muškarci iz kvarta okupljaju u tjednoj misiji pražnjenja zaliha negativne energije. Službeno igraju nogomet. I doista, može se tu vidjeti poprilično entuzijastičnog trčanja i znojenja. Ali zapravo je slika cijelo vrijeme podređena tonu. Sjećate li se strke oko Materazzija i Zidanea, te javnosti nikada do kraja poznatih gadosti koje je prvi izrekao na račun sestre onog drugog? E pa, prema količini rodbine, organa i radnji koja se spominje tijekom utakmica pod mojim prozorom bio je to krajnje uljuđeni razgovor fine gospode. No, forte fortissimo psovke koje ne zaustavlja nikakva PVC-stolarija (bez obzira na to što proizvođač jamčio) bar su zaslužne što živim zdravo – kad sam već budna, odem na tržnicu.
Igralište uz to pogoduje i dodatnom mjesečnom izdatku. Stan, naime, ima parkirno mjesto, ali tijekom satova tjelesnog ono je preblizu golu. Pa su me stotine udaraca lopte u auto i jedno razbijeno vjetrobransko staklo ponukali unajmljivati garažu.
Neki dan sam odlučila uživati u prekrasnom vremenu i izašla na balkon u kupaćem kostimu. Čitala sam novine otprilike 5 minuta prije nego su me vidjeli. “Hej sexy! Skini se! Pokaži sise!” Glumeći poteškoće sa sluhom odmjerila sam ih ispod naočala – slobodna procjena 3. razred! Šokirala sam se! Bio je to moj prvi, potpuno nenamjerni Mrs. Robinson trenutak. Onda sam se nasmijala – u svijetu u kojem je odraslim muškarcima sve teže izreći kompliment, makar i ovako necivilizirano, možda i nije tako loše živjeti pokraj škole.
